Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/stajdooharica

Marketing

Ima dana…

...kada osjećam kako
Ključa krv u mojim venama.
Sve se mijenja,

A što je sa nama?



Zar je zbilja moguće da neki ljudi ostave toliko traga u našim životima…

Da nakon toliko zajedničkog provedenog vremena…
Toliko smijeha…
Tuge…
Uspomena…

…na kraju ipak opet ispadne da su jedno drugome bili samo…

"U prolazu"…



I plakala sam noćas prisjetivši se riječi koje je taj dan tako hladno izgovarao gledavši me u oči:

- Možda bi napokon zaista trebala prestati vjerovati u te svoje bajke… uostalom, svi već znaju kako su duge i sretne ljubavi bile moguće samo kod Pepeljuge i Snjeguljice!…



Grozno mi je bilo kako je moje snove usporedio sa Pepeljugom i njezinom izgubljenom cipelicom…


Možda je to izgovorio u naletu emocija…
Vjerojatno, opravdavala sam ga znajući kako nekada zna biti temperamentan…
Ali svejedno…

Takve su riječi zaboljele…

Kao i onda kada sam bila djevojčica…
I kada bih nekada dugo šetala livadama i zelenim parkovima…

Ili sjedila pod onim starim hrastom…

Sanjala…


Pričala im neke svoje priče,
A nitko od starijih nije razumio…



Tako je i on taj tren gledao u mene…
Ozbiljno…
Hladno…
S pogledom neshvaćanja…

A ja?...
Zapitala sam se da li je zaboravio na onu djevojku koju je tako volio?!...


Koja bi se često satima smijala bezbrižno kao dijete?
Ponašalo neozbiljno i nasmijavala ga svojim glupavim ponašanjem?...

A već sljedeći tren mogla biti „odrasla“ i pametno pričati?...

Koja bi često plakala zbog tužnih filmova?
Šutjela ispod zvijezda?
Ostala zapanjena zbog Njegovog osmijeha?
Gledala ga izgubljenim pogledom?...

Vjerovala u ono Njihovo nešto… nepobjedivo…



Pričala mu o svojim snovima?...



Pa zar je cijelo to vrijeme nije shvaćao…
Ili ona to zbog ljubavi koju je osjećala nije ni primijetila?…

Zar je zaista uopće nije poznavao?

Zar zaista ne zna da ona bez svojih snova,
Svojih nekih pogleda na svijet,
Šarenih boja koje vidi u ljudima…

Ne bi bila uopće ona?...


I da li je taj tren dok je izgovarao te riječi…
To zbilja iskreno želio?...



...Ima dana kada poželim
Da sam ptica pa da odletim
Prema nebu,
Tamo je mirnije.

Ima dana kada poželim
Da sam dijete pa da zažmirim

I da sanjam

I da vjerujem…




I nekada se zapitam gdje je zaista granica?...
U čemu leži točna istina?...

Da li u onim riječima koje ljudi često izgovaraju u naletu bijesa, ljutnje…
Emocija koje taj tren struje kroz njih?...

Da li neke stvari zaista kažu samo da bi nekoga povrijedili ili u suštini tako i misle?...


Često mislim kako ljudi u pijanstvu puno lakše naprave ili kažu neke stvari…
Kako im alkohol jednostavno pomogne i odgurne ih od njihove nesigurnosti i nekog straha koji su trenutak prije osjećali…

Kako se često ponašaju upravo onako kako bi često htjeli i inače…

E pa tako je nekako i kod svađa…
Tih prepucavanja koji ti dignu neki živac…
I „natjeraju“ da kažeš nešto što si držao u sebi?...

Možda…

Da…

…….

Neobičan je ovaj svijet…
Život…

Nepredvidljiv u nekim stvarima koje donosi…
I neobičan po tome kako se neke stvari brzo promijene…

I slika u trenu poprimi neke druge dimenzije…
Oblik…
Boje…

I poantu…






„ Ponekad im i pričam o njoj. Pripovijedam im o tome kako je slatka i šarmantna i kako me naučila da gledam na svijet s njegove ljepše strane. Ili im kazujem o našim prvim godinama u braku, i o tome kako smo imali sve što smo trebali dok bismo stajali zagrljeni po južnim nebom osutim zvijezdama.
U posebnim prilikama šapućem im o našim zajedničkim pustolovinama…

Najčešće se, međutim smješkam i kažem da je ista kao i uvijek…“

(Zima za dvoje – Nicholas Sparks)





....dragi, i ja sam tebi uvijek samo nastojala prikazati tu ljepšu stranu života...




Post je objavljen 16.09.2007. u 09:01 sati.