Već duže vrijeme smeta me što uporno krivudam. Zapravo lažem. Odmičem se od teme bloga toliko uporno i vjerno kao da trčim u suprotnom smjeru a iza mene je horda pasa. Laju i sline dok ja mahnito jurim ne bi li im umakla. Netko tko prvi puta dođe na moje stranice mislio bi da sam opis prepisala od nekog drugog ili duboko zaglibila u vlastitim interpretacijama svakidašnjice pa se ne znam iščupati.
Pa i ne znam. Niti želim. Onako kakvima mi zamislimo stvari, događaje i ljude najčešće i nisu takvi. Planiranje je vještina koja zahtjeva psihološku rezrevaciju na rizik promašaja, neispunjenja. Zato je još veća vještina snalaženje. Sa drugima ali i samim sobom. Onaj tko tvrdi da se poznaje do posljednje riječi, reakcije i osjećaja nije normalan. Iako nitko nije normalan. Ali ovaj bi bio mnogo nenormalniji od ostalih. I još k tome u zabludi.
Zato sve više uviđam da je život pustolovina. Uokvirena našim željama i nastojanjima. Uspjesi i promašaji takvi su samo ako ih njihov autor takvima i imenuje. A to smo mi. Svi. Pisci i brisači. Vlastitih djela. Izrečenih, nedorečenih, neizrečenih. Suci i odrješitelji. Kazna?
Nju će svatko od nas izreći nasamo.
Nagrada?
Ona će se izvršiti javno.
Velika je to razlika. Ići lijevo ili desno. Naprijed ili unatrag.
Krivudati?
Nije grijeh ali trati vrijeme.
Moram se trgnuti. Spavam. A snovi se ne ostvaruju dok sanjam.
Post je objavljen 15.09.2007. u 22:15 sati.