Savona... pa zatim krstarenje od 5 dana... pa ponovno Savona...
Krstarenje je bilo kratko i lijepo... Andro je volio kratka putovanja... Volio je zgusnute, brze događaje...
Idući dolazak u Savonu otkrio mu je svu draž grada... A Savona je bila lijepa...
Imogen i Andro su uživali pijući kavu na promenadi koja je, pod pravim kutem u odnosu na obalu, odvlačila pozornost ljudi od brodova i galebova... i usmjeravala je prema kontinentu. Ulica je bila uokvirena lijepim, starim kućama u čijim su se prizemljima nalazile trgovine i caffei...
Sjedili su već nekih pola sata, grijani proljetnim suncem... Bilo je 11 sati... nije bilo prostora za žurbu... i opušteno su razgovarali...
IM: - Vidjela sam Megan, jutros...
AD: - Daaaa...
Andro je lecnuo, istoga trena osjetivši nekakvu čudnu, neuobičajenu slabost u koljenima, koja su mu otkazala poslušnost... srećom, sjedio je... da tome nije bilo tako, mogao je riskirati da se stropošta na zemlju...
IM: - Danas je u gužvi... rekla je da mora nešto obaviti, kupiti... Ali da će možda i proći... u Savoni obično pijemo kavu u ovom kafiću...
AD: - Aha...
Andro nije želio ništa dalje komentirati... zadubio se u svoje misli, u sjećanja na onaj dan... na one dane...
IM: - Ti znaš da se sviđaš Megan, zar ne?
Zastala mu je knedla u grlu... upravo je potegao dim cigarete... imao je osjećaj da mu dim želi izaći van na oči... zakašljao se i začuđeno ju je pogledao...
AD: - Otkud sada to???
IM: - Ma ne budi smiješan, André!!!
AD: - Pa dobro, znam da smo se počeli stvarno lijepo slagati, sprijateljili smo se... ali nešto više od toga...
IM: - Možda bi se začudio... koliko sam ja shvatila, Megan drži da si joj jako prvilačan...
AD: - Ma daj, molim te...
IM: - Što ti je???
AD: - Ne vjerujem u to...
IM: - Zašto???
AD: - Imogen, ja sam jako dobro svjestan kako izgledam... Jedna tako lijepa žena ne može nikako biti zainteresirana za mene...
IM: - Pa dobro, kada ti tako kažeš, André...
Megan je upravo stizala, okupana suncem...
MG: - Ciao!
IM: - Ciao, draga... pridruži nam se...
MG: - Na žalost, samo na kratko... moram požuriti na brod, imamo probu za pola sata... Ciao, André!
AD: - Dobar dan, Megan...
Koliko god to nije želio priznati, adrenalin mu je zamračio um i tih je nekoliko jednostavnih, svakodnevnih riječi, Andro izustio krajnjim naporom...
IM: - Jesi li štogod kupila?
MG: - Našla sam famoznu torbicu... Mandarina Duck...
IM: - Pokaži!
Megan je izvadila torbicu iz papirnate vrećice i dodala je Imogen, koja je stručnim, zadovoljnim okom iskusnog trgovca okretala torbicu na sve strane, tražeći eventualne nepravilnosti u izradi, moguće greške...
MG: - Stvarno je lijepa... Pogledaj André...
Uzeo je torbicu u ruke i prvo što je primijetio bila je mekoća kože... torbica je bila mala i jednostavna, krem boje s tek jednim detaljem... Andro je znao cijeniti jednostavnost stvari i u njima je nalazio onu posebnu ljepotu...
AD: - Dobar izbor... sviđa mi se... diskretna je i lijepa...
MG: - Hvala ti... Sada stvarno moram ići... Vidimo se!
Dok je to govorila, Megan je gledala Andru i se zavodnički nasmiješila...
IM: - Hahahaaaa... ma vi ste oboje skuhani, pukli... vidim ja...
AD: - Ma neee...
IM: - Slušaj, vidim ja to još od prije par dana, od Tunisa... sigurna sam da si je tamo osvojio...
AD: - Ma o čemu pričaš??? Ja, pa osvojio??? Molim te...
IM: - Jesi, jesi... rekla je ona meni... Slušaj, André, ona mi je jako dobra prijateljica... a i ti si mi u ova dva-tri tjedna prirasao srcu... sigurna sam da ste kao stvoreni jedno za drugo... samo si to morate dopustiti... jednostavno, dozvoliti da vam se nešto prekrasno dogodi...
Andro nije znao što reći... Znao je da je Imogen dobronamjerna, iako nije mogao vjerovati da je to stvarno istina...
Dok su tog ranog predvečerja isplovljavali iz Savone, Andro je, po svom dobrom, starom običaju, stajao na krmi... volio je tu promjenu perspektive kojoj je bio uzrok odmicanje broda prema otvorenom moru... Udaljavanje mu je davalo odmak, koji mu je bio toliko potreban... Kako bi uopće mogao funkcionirati, morao je srediti misli ... napraviti svojevrsnu inventuru, popisati štetu, otpisati razbijene stvari i, konačno, staviti svaku stvar na svoje mjesto...
Sjetio se tuniške avanture, no to je već jedna druga priča...
Joy Division – Atmosphere (album 'Substance 1977-1980')
Salerno je Andri donio osvježenje... i poučak... koji je, kao i svi poučci, došao neočekivano, spontano i... jednom riječju: jednostavno...
Nakon Tunisa, Megan i Andro su bili gotovo nerazdvojni... koliko im je to njihov posao dopuštao... Njihova je, uvjetno rečeno, prijateljska šetnja La Vallettom, Andri otkrila vizure koje još nije vidio... nikada do tada...
Osjećao je izuzetnu sklonost prema Megan... OK, OK... možda je to preblaga riječ... osjećao je izuzetno jaku privlačnost, iako se nije usudio osjećati ništa što bi ga vodilo u tom smjeru... dvije emocionalne katastrofe u godinu dana... bilo bi to uistinu previše... Sjećanje na Lovorku bilo je krajnje svježe, rane su još žarile, pa ipak... Andro nije mogao, niti je želio boriti se protiv sebe... Razgovor s Imogen mu je, na neki način, dao do znanja da njegova, više ne tako skrovita, nadanja nisu bez odaziva s druge strane... i to ga je uzbuđivalo... i ushićivalo... Viđao se s Megan ujutro, na jutranjoj kavi, na ručku, večeri... Imogen je uredila da s Androm ide na ručak i večeru u drugom, kasnijem terminu, znajući da je tada i Megan tamo... s druge strane, kolege su im bile zahvalne što su ih puštali da oni prvi ručaju ili večeraju... i svi su bili sretni i zadovoljni... Alba je Andri diskretno davala do znanja da shvaća njihovu igru, i da ih podržava...
Megan je to salernitansko jutro trebala imati probu u 11 sati, pa je Andro odlučio izaći sam u grad... putem je susreo Riccarda, koji ga je pozvao da se priključi njemu i hrpi njegovih prijateljica na ručku... i Andro je to rado prihvatio... Iako mu je u prvi tren izgledalo čudno što je Riccardo bio okružen najzgodnijim djevojkama koje su radile na brodu, ubrzo je shvatio da se one, u stvari, u Riccardovom društvu nisu osjećale ugrožene... na bilo koji način... pored toga, s njime su uvijek mogle razgovarati o modi, kremicama i sličnom... a mnoge od njih su, potajno, bile nesretno zaljubljene u njega, te su ga svojim čak i isuviše direktnim ponašanjem, pokušale osvojiti i 'preodgojiti'... no, to im nije polazilo za rukom... Riccardo je cijenio to što se Andro prema njemu ponašao kao prema čovjeku... najobičnijem čovjeku, a ne s podozrenjem, sumnjičavo i prezirno... Andro mu je jednom prilikom jasno dao do znanja da ga njegovo spolno usmjerenje uopće ne zanima, sve dok ne počne osjećati nekakovu ugrozu... i Riccardo se s time složio... nikada više nisu razgovarali o tome...
Otišli su na pizzu u jednu simpatičnu pizzeriju u samom središtu Salerna, a nakon toga je Riccardo s curama krenuo u shopping... Andru shopping nije zanimao, te je on krenuo natrag prema brodu... Stigavši na nekih petstotinjak metara do broda, na jednoj je lijepoj, maloj terasi caffea vidio Imogen, koja je sjedila u društvu Don Gennara...
IM: - André, dođi da te upoznam...
AD: - Vrlo rado...
IM: - Ovo je Don Gennaro, ali mi ga svi zovemo Padre...
AD: - Piacere, Padre... (*1)
PD: - I meni je drago, Andrea...
IM: - Jutros si izašao rano, André?
AD: - Da, oko 8 i 30...
IM: - Tako mi se i činilo... ja sam izašla oko 9 sati, kucala sam ti na vrata, no nitko nije odgovorio... ma nema veze... Evo, pričam s Don Gennarom o talijanskom slikarstvu...
PD: - Čini mi se da je Imogen prilično dobro informirana... A što ti misliš o talijanskim majstorima, Andrea?
AD: - Sve najbolje, Padre... Hehehe... Ma, šalim se... meni se sviđa Tintoretto... i Rafael, i De Chirico, ali prije svih... Ticijan... on mi je nekako poseban...
PD: - Ovaj mladi čovijek ima čudan ukus... trpati autore iz različitih vremena u jedan koš, prilično je odvažno...
AD: - Nemojte se ljutiti, Padre... to je ono što mi se sviđa... uostalom, nisam ja nikakav stručnjak... ali znam što volim... i imam oko za lijepo, barem se tako meni čini...
PD: - Hahaha... ne ljutim se, dapače... sviđa mi se tvoj izbor... kažeš da imaš oko za lijepo, ali ti ipak nešto izmiče...
AD: - Meni? A što to?
PD: - Paaaa... recimo Megan...
AD: - Ali, Padre... sad me je sram...
IM: - Ne znam zašto, André... ne vidim tu ništa lošeg...
PD: - Ni ja... ljubav je nešto najljepše... ako je ljubav čista...
AD: - Ne znam što bih vam rekao...
IM: - A što te muči?
AD: - Istina je, zaljubio sam se... ali, nisam siguran da je i druga strana istog mišljenja...
IM: - A ti pitaj, pa ćeš znati...
AD: - Nisam ja na njenom nivou... Megan je lijepa... međutim... budimo realni... ja sam ja...
IM: - I što tebi fali? Pa imaš ruke, noge... uši...
AD: - Osobito uši... i to klempave... hahahaha...
PD: - Eto, imaš i smisao za humor, za auto-ironiju... to je dobro...
AD: - Paaaa... je... dobro je... barem mi toga ne fali...
IM: - No, eto... u čemu je, onda, problem...
AD: - Pa rekao sam već...
IM: - Što to? Da je Megan lijepa... pa što onda... i ti si njoj lijep...
AD: - Hahaha... pa da, nego što... mogu mislit'...
PD: - Eh, caro mio... tu ancora, ovviamente, non lo sai: Non e' bello quel che e' bello, ma e' bello quel che piace... (*2)
Andro nikada do tada nije na stvari gledao iz tog kuta... Padre mu je pružio jedan potpuno novi, drukčiji rakurs, i htio-ne htio, morao je priznati da je Don Gennaro u pravu... I povjerovao je da će sve biti uredu...
Napetost je rasla... i Andro je bio spreman prepustiti se toku života... sa svim njegovim pozitivnim i negativnim posljedicama... ni u ludilu nije očekivao da će se situacija tako brzo razvijati, no, međutim... sada je osjećao da je potpuno spreman...
Vraćajući se na brod, Andro je konačno dopustio mogućnost da mu se počnu događati pozitivne stvari; ukratko - shvatio je da, bez obzira na povijesno sjećanje, vrijeme, već samim svojim protekom, čini da svekoliko zlo – ma kako ono veliko i odvratno bilo – pada u neumitni zaborav...
Slijedom tih misli, dopustio si je da se podsjeti na jednu staru, dobru pjesmu...
Haustor – Samo na čas (album 'Uživo, Novi Sad 1989')
I sve je bilo dobro... osjećao je da mu se približava nešto izuzetno pozitivno, nešto što mu je tijekom već predugog vremenskog razdoblja bilo potpuno strano... da... osjetio je da se približava... jedna, njemu potpuno nevjerojatna, posebna ceremonija...
--------
(*1) tal. – Drago mi je, Oče
(*2) tal. – E, dragi moj... očito je da ti još uvijek ne znaš: Nije lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa...
Post je objavljen 15.09.2007. u 01:33 sati.