Vid se javio jednoj zeni nasumce:
„A cujte draga MC, ako su to zbilja vase usnice na slici, onda su jako dobro skrojene... Srdacni pozdrav.“
Odgovor je stigao vec kratko nakon toga:
„Bok, da doista su moje usnice.. Hvala :-)
Vid je pretjerivao ponekad u svojoj ljubaznosti. Pored svih drugih stvari mu se i to ponekad razbijalo u glavu:
„Molim, molim, nema na cemu. Pardoncek, jesmo li presli na ti? Ak' jesmo onda prosim fino a kaj radis trenutno i o cemu sanjas na javi?“
Tvrdio je:
„Evo nasmijan sam od veselja!”
Cudno je da netko moze biti od veselja nasmijan ali eto, nek mu bude… MC je na to mislila:
„Super... Lijepo je vidjeti osmjeh na licima ljudi.“
Kako je mogla pisati samo da je lijepo vidjeti osmjeh na licu kojeg nije nikada ocima vidjela. Pocelo se muljati na veliko!
Jer je Vid onaj koji se obicno od prve „razgolici“ i predstavlja imenom, prezimenom, kucnim brojem, bracnim stanjem zbunjuju ga ponekad sugovornice i sugovornici koji za to nemaju muda. Puno je strahova u nama svima. Svih vrsta strahova. Puno strahova dakako akceptira i Vid, i razumije. Pisao je dalje onoj zeni:
“Sreco, nesto si mi jako, jako tajanstvena! Jesi dobro? Jesi se u nekoga zaljubila? Mislim ono, zaljubila i opet u vlastitog supruga dakako! Nije valjda da sjedi sad pored tebe kad si pisemo poruke?
Tajanstvena zena odgovorila je samo na to:
„He, he, da, u vlastitog supruga… Ne, ne sjedi. Otisao je spavati. Tko nije iskusio ljubav i njenu bol ni ne zna da je živ.... Nije li tako?"
Hm, Vidu se ova i ovakava filozofija i nije bas u prvom momentu jako svidjala. A poslije se nije bas istom filozofijom bavio! Morao je ipak priznati da ga raspravljanje sa MC pocelo rajcati, a o skrojenosti njenih usnica na onoj fotki, mislio je sve najbolje! Vid je volio davati ljudima pravo, pravo da vjeruju u ono sto si umisle, ono sto misle da znaju. Zato je ustvrdio onaj put:
„Dakako da je tako, mislim da znam tocno o cemu pises.“
Pa ju je pitao, slikajuci si scenu kako je muz njezin otisao hrkati i ostavio ju da se sa Vidom zabavlja, i mozda razmjeni svoj jad:
„A tebi dosadno!? Je l' ti dao barem pusu u ona tvoja slatka usta? Oprosti, ovo je sad mozda preintimno i, ovaj, kh, kh...“
Dobio je ovaj odgovor:
„Da… Pazi na taj kašalj... Zna biti opasan. Napij se malo vodice…
Vid je trtljao dalje:
„Nest me pocelo bas jako skakljati i draziti - tam, unutra! Znam da bi to moglo biti i te kak opasno. Poslusat cu te sreco njegova, i popiti si cajeka. Hm, a da li bi bilo moguce vidjeti ti pored usnica i... sta ja znam, lijevu obrvu? Desnu usnu skoljkicu? Kakve su ti skoljkice molim lijepo?
MC je zamrmljala:
„Mmmmmmmm... Jako primamljive stvari tražiš... Neobične.“
Vid je mislio o tome zasto je njen muz otisao spavati na ovaj nacin:
“Pa mora se valjda ujutro jako rano ustati i ici raditi da zaradi za novi ti pokloncic!
A na isto je stigao odgovor:
“I ja se ustajem rano... Nije važno... Maleni, ne trebaju meni pokloni...”
Maleni? Sta je sad ovo, mislio si Vid i to joj napomenuo. Nepoznata ona zena pisala je:
“Ha… A da... Pa eto, izletjelo mi. Smeta?
Vid je tad vec pomalo poceo lagati:
“Ne, ne. Nist me ne smeta kad si ti u pitanju! Jos nista.... I inace da znas, ima dana kad meni izleti stosta, tak da nemam pravo bas reagirati blesavo na svaki izlet drugih dragih osoba.
MC:
“Znači obazriv si i razuman... A vjeujem ni tolerancija ti nije strana... Fino. Fino.”
Vid:
"Nego, usne skoljkice su ti dakle neobicne… A ocni kapci, jagodice, potpupkovina, trinesti kraljezak u zbroju svih kraljezaka ti? Kakvi su molim te oni?”
MC se dobro zabavljala cinilo se:
„Hahahaha... Ludo... Sve je na svom mjestu...“
Vid:
„Hehe, to me veseli, zdravlja ti!“
O pazljivosti i razumnosti svojoj Vid je napisao slijedece:
„Obazriv sam poprilicno, kao pravi kralj zivotinja! Hodam okolo na sapama i njuskam 'potencijalnu zrtvu', pipkam ju lagano, skroz polako, sva cula su mi skoncentrirana na 'trofej', i ako nazovi-trofej pokusa brisnuti, eto ga opet u mojim njeznim sapicama. Nekim je trofejima i zrtvama odmah jasno da im je u mojim sapama ugodnije biti 'zrtvom' nego u tudjim 'biser koji tamo mozebitno gubi sjaj', itd. (Evo sad se opet probudio pjesnik u malenkosti mi, a ti si moja inspiracija!) Razuman? Ha... Sve ima svoje definicije i granice... Ima trenutaka kad sam zbilja super, (bas me briga kak sad to tebi zvuci - poznam se u medjuvremenu jako dobro). Ima momenata gdje zabrljam a uslijed mojeg znanja, razboritosti, IQ i sl. mi se to bas i ne bi trebalo dogadjati, pa se sramim.... I cekam da me se zagrli, mazi, pazi i da mi se prosti! Naucio sam u zivotu poprilicno toga. Nesto i o toleranciji! Kako bi ti u stvari definirala taj pojam? Sto je za tebe tolerancija? Tolerancija u cemu? Evo, sad znas o meni skoro sve. necu se ljutiti ako i ja saznam nesto o tebi. Inace, zelim ti puno veselja i dobrog provoda ovog vikenda, i svega onog sto te cini sretnom, veselom, uravnotezenom!”
Draga zena nije imala druge nego priznati:
“Uh... Postoji mogućnost da si me ostavio bez teksta. Predivan opis, jako neobično, a meni na tako interesantan i zanimljiv način način! A ja… Kako da se opišem? Mala, sitna dušica. Nemirna duha, puna ljubavi i nježnosti. Senzibilna, spremna na oprost i zaboraviti na svoju bol, ma koliko me razdirala iznutra... Nasmijana, a stisnuta srca i ranjene duše. Kao ptica slomljenog krila, koja želi i dalje letjeti i živjeti sretna. Sa osmijehom na licu kao nekada... Znam voljeti...“
Vid se veselio jako! Pomaknuo je zenu iz mrtve tocke. Zena se pocela otvarati. Kao prelijep cvijet. Otvarati uslijed jedinstvenog formuliranja njegovih rijeci. Bez da ju je ikada i da ce je ikada pogledati u oci! Ta zena je u njega pocela imati povjerenje. A Vid se volio jako u svoj toj caroliji. Bubrenje pupoljaka pa otvaranje cvijeta nepoznatog smatrao je i primao velikim i lijepim darom. Bilo mu je jasno koliku u stvari moc zna imati! Volio se posebno zbog toga jer nikada istu moc ne bi zloupotrijebio. Jer je volio! Volio ljude, zivotinje i biljke. Volio zene! Jako volio zene! Najvise cak. Vid je nakon nekog vremena odgovorio:
„Ostavio sam te bez teksta? Moram li se zbog toga ispricati? Valjda ne. Steta. Toliko puno ranjenih dusa. Posebno steta tebe, toliko osjetljive a pune ljubavi. Tebe njezne, koja zna voljeti i koja mozda nije voljena onoliko i onako kako i koliko bi 'zasluzila' ili zasluzila? Bilo bi mi jako drago kad bih ti ovog casa mogao dodirnuti ruku i i pri tom izazvati smjesak na tvojem lice s tim tvojim usnicama!“
Nepoznata zena:
„Ne... Ne treba se ispričavati... Da, jako puno ranjenih duša ima... No, kad sagledaš nitko nije za ništa kriv,osim smo to mozda sebi sami... Nitko ništa ne zna... ‚Možda su sanje,a možda je pao trag istine
na me...‘ A dogodila mi se ljubav. Ona prava, jaka, ona što te podiže, veseli, daje snagu, a tako jako boli... Glavu gore... Hm,da... Zivot ide dalje. Dodir ruke, susret očiju, pogledi bez riječi...
Hm, dogodila joj se ljubav. Zar to nije lijepo, pitao se Vid! I on bi isto nekako da mu se dogodi ljubav, vapilo je u njegovom najdubljem njemu za istom. Nakon jednog odredjenog vremena pitao ju je Vid praveci se anglist:
„No more time for me?“
MC je odgovorila:
„Imam, imam vremena. Samo malo dok se skockam.“
Vid je zanovijetao pitajuci:
„Hm, jesi li sama, usamljena? Smijem znati gdje si doma, u kojem mjestu? Reci mi molim te, a kako mi se golub ne bi, koji kroz noc upravo prema tebi polijece i u kuvert nosi dio moje topline, ne izgubi na putu!"
Voljena, a nesretna zena, je pisala:
„Ljudi su uvijek oko mene, ponekad samo osjećam samoću u duši... Djeca, naša sreća, nešto vrijedno u našim životima… Živim na otoku, okružena morem kojeg rado osluskujem… Stiže jesen, puna boja, a opet tako sjetna i tužna, to mi srce para. Jer mi kiše vraćaju sjećanja. Ona lijepa, kojima nema povratka... Pokoja suza klizne niz lice, preko blago nasmješenih usana... Jer, sjećanja su predivna. Ali i bolna. No tako znam da sam živa, da osjećam...“
Vid je sad vec skoro pa bio ocaran njezinom ljubavlju i patnjom. Najvise bi volio, osjecao je, da ju moze zagrliti, i nekako zastititi. Ako treba cak, i ljubeci ju najstrastvenije! Zaineresirala ga je bezrezervno, ta tudja ljubav:
„Postoji li mogucnost da se malo vise otvoris? Postoji li mogucnost da nekome jako stranom kao meni ovim putem (po)vjerujes? Sad me eto sve vise zanimas... O kojoj i cijoj ljubavi tocno pises, kad pises:
‚a desila mi se ljubav... ona prava, jaka,ona što te podiže, veseli, daje snagu, a tako jako boli...‘ Primjecujem, i ti si pjesnicka dusa!
(nastavit ce se - mozda)!
Post je objavljen 13.09.2007. u 20:07 sati.