Pregled posta

zubarska kvaka 22

Frenk Lendis bio je jedan od najcjenjenijih i najskupljih zubara u Los Angelosu. Kako Los Angelos nikako nije mali, ni to nije bila mala stvar. Počeo je sa stomatološkom ambulantom, a završio s eskluzivnom klinikom za sve moguće medicinske zahvate na zubima i u ustima u koju su dolazili samo najbogatiji i hollywoodske zvijezde. Kakav je bio, dogovorio je s poreznim organima da dio financijskih davanja otplaćuje uslugama, te je preuzeo brigu o zubima štićenika jednog velikog doma za stare i nemoćne. U jednoj prostoriji zgrade uredio je priručnu ambulantu, a napravio je i posebna kolica s instrumentima s kojima je mogao doći do kreveta onih koji su bili nepomični. Svakodnevno je nakon rada u svojoj klinici koja je izgledala kao ambijent iz Kubrikove Odiseje u svemiru odlazio u starački dom i zavlačio se u usta uglavnom već besvjesnih staraca, a ni oni koji su bili pri sebi nisu mogli pojmiti da o njima brine zubar kojemu inače ne bi mogli doći ni u čekaonicu. Sve zajedno ga je to koštalo daleko više nego što je trebao platiti poreznicima. Činjenica je da je to radio, a mogu samo spekulirati zašto je tako htio. Možda mu je njegov besplatni dobrotvorni rad omogućavao da mirne savjesti za iste poslove može surovo zaračunati onima koji su mogli platiti.

Već na početku profesionalne karijere početkom pedesetih godina prošlog stoljeća sukobio se s nekoliko problema koji su tada bili teško ili nikako rješivi. Rana koja ostaje nakon vađenja zubi kod nekih pacijenata polako ili nikako ne zarasta. Drugima je trebalo uzeti otisak još krvave čeljusti, što je tada bilo komplicirano, skupo i nepouzdano. Trećima se događalo da im se vremenom promijenio oblik mesa i čeljusti ispod zubala, te je trebalo raditi novo i skupo, iako je staro bilo još kao novo. Mladi Frenk je tada izumio pastu koja je rješavala sva tri velika problema, a usput i još neke manje. U ranu koja nije zacjeljivala usulo bi se nekoliko kapi njegove paste, krvarenje je prestalo, pasta se zgrušala, rana ispod nje je zarastala i ozdravljujući istiskivala stvrdnutu pastu. S istom pastom moglo se uzeti otisak čeljusti iz koje je neposredno prije toga izvađeno nekoliko zuba, te je proteza mogla biti izrađena i čekati spremna čim bi rane zarasle. Još dobra zubala koja više nisu bila odgovarajuća bilo je dovoljno premazati tankim slojem Frenkove paste, namjestiti u bezuba usta, stisnuti čeljusti i nakon nekoliko minuta kontaktne površine proteze su se stvrdnule tako oblikovane da je zubalo moglo služiti do daljnjega.

Frenk se našao u dilemi. Mogao je nastaviti sa stomatološkom karijerom ili se mogao posvetiti propagiranju i prodaju svoje paste; nikako oboje. Svoj poziv je odabrao jer ga je volio, a trgovanje ga nije zanimalo, pa je sklopio dogovor s tvrtkom koja je proizvodila i prodavala opremu i lijekove stomatolozima da oni preuzmu proizvodnju i prodaju njegovog izuma. Kad mu je god u njegovu radu zatrebalo svježe paste, javio je toj kompaniji, oni bi mu poslali kutiju plavih tubica, i više ga nije zanimalo. Bio je skroman čovjek, zarađivao više nego što je mogao potrošiti, imao je knjigovođu koji se brinuo o njegovim financijama, te nije mislio ni o tome koliko svojim izumom zarađuje.

Tek kada se krajem prošlog milenija penzionirao, prisjetio se svoje paste. Profesionalni put je završio, no pasta je ostala kao njegov doprinos čovječanstvu. Otišao je u firmu kojoj je prepustio brigu o njoj raspitati se što su uradili i zaprepastio se. Rezultati prodaje ne da su bili katastrofalni - bili su nikakvi. Proizveli su jednu količinu prije četrdesetak godina i nisu prodali ništa. Jedini koji ju je ikada zatražio bio je sam Frenk. Time je njegov izum pokazao još jednu kvalitetu. Bez ikakvih posebnih uvjeta skladištenja mogao je čekati praktično vječno da ga se upotrijebi.

Razočarani Frenk je procijenio da u penziji ima dovoljno vremena i sredstava da sam preuzme brigu o propagiranju svoje paste. Posjećivao je stomatološke konvencije i konferencije, medicinske izložbe i sajmove, javljao se velikim klinikama i dobavljačima opreme i lijekova, ali uzalud. Umro je a da nije dočekao da se njegova pasta počne svakodnevno naširoko koristiti. I da je živio vječno ne bi to dočekao.

Problem zbog kojega su svi rezolutno odbijali upotrebljavati Frenkovu pastu bio je jednostavan, ali nerješiv. U literaturi postoji pojam - kvaka 22. Zašto bi ijedan privatni zubar primijenio tubu paste koja je koštala dva dolara da osposobi staru zubnu protezu ako umjesto toga može izraditi novu za dvije do tri tisuće dolara? Time bi sam sebe lupio po džepu, i to gadno, a ako bi pasta ušla u svakodnevno korištenje, to bi se događalo masovno. Zbog toga je vrijedilo zatvoriti oči i pred drugim korisnim upotrebama. Što bi se dogodilo da pasta dopre do nekog stomatološkog Che Guevare kojemu bi postala moćno oružje za stomatološku revoluciju? Tube paste mogle bi se prodavati u samoposluživanjima uz kefice za zube i profesija bi izgubila značajan izvor prihoda. Čak i da se pasta počne prodavati samo u siromašnom Trećem svijetu, kad-tad bi glas o njoj dopro i do razvijenih zemalja, pacijenti bi se pobunili: zašto mi skupo plaćamo ono što sirotinja dobiva praktički besplatno? Netko bi počeo uvoziti i u Evropu i u Ameriku i eto belaja! Ili da se Kinezi toga dočepaju!

Nasreću, imam kutiju tubica Frenkove paste koja mojoj porodici može potrajati još generacijama i generacijama, a za tri stotine ili pet stotina godina - ako ljudi opstanu - mnogo toga će biti drugačije.



Post je objavljen 12.09.2007. u 11:33 sati.