ovdje dio ljubavnog zapisa jednog nesretnog covjeka :
zasto mislis da me ne usrecujes? tvoja ljubav mi znaci jako puno! vidis, napravio sam opet gresku jer sam dozvolio da saznas da mi nije dobro! ali, nisam to nit mogao od tebe sakriti jer ti si moje drugo ja! nije mi jednostavno dobro i trga me i param se po savovima. i nekak se to dogadja skoro pa sve ucestalije. a trebao bih i smio biti sve sretniji... meni se cini da ja ipak ne znam biti sretan. to sam i prije mislio, a sad mi to opet pada na pamet. nisam nekako spreman otvoriti se za srecu i ljubav. mozda to nikad niti nisam mogao?! to mi se isto vec davalo na znanje ili "predbacivalo". i evo, tko zna, mozda je to zbilja istina?! moj nemirni duh to nije naucio, ja znam druge mozda nesto nauciti ali ne znam sebe nauciti biti sretan, zadovoljan. moje malo skromno srce je tak nekak smezurano. trenutno izgleda ko gljiva smrcak! imam odvratan strah da te necu moci i znati usreciti kad nit sam ne znam to biti! odgovornost tipa "nekoga usreciti" mi se cini ko mount everest koji se kotrlja u mojem pravcu! cula su mi i senzori preosjetljivi i pretanki. preosjecajan sam! i nekako u dnu duse osjecam tu odvratnu cinjenicu: osudjen biti sam! mrsko mi je i saznanje da ako ti ovo posaljem, pogodit ce te jako a ako ti nista ne posaljem, nespokoju tvojem nece biti kraja...
sjecam ga se kako je danima lutao po nasem malom selu, lutao sa praznim pogledom i suznim ocima. a onda je jednog dana sjeo na vrhu brezuljka pored crkve naslonivsi se na zardjali kriz. pricali su ljudi iz sela, sjedio je tamo i nije se micao tri dana. a onda je jednostavno nestao. nit danas se nista za njega ne zna osim, po ovom zapisu, da je bio zaljubljen i ceznuo!
Post je objavljen 11.09.2007. u 22:14 sati.