Dođe mi u misao noćas: kako se osjećaju stanovnici Tisnog i Vodica sada, stanovnici bagdadskih i bezbrojnih drugih četvrti isto proživljavaju već godinama. Naprosto se netko ne vrati s tržnice. Ili: brata i njegovu obitelj zatrpa ruševina vlastite mu kuće, i ti ih ujutro ne nađeš žive.
Sjetim se i našeg rata. Od svega mi se vratilo, kao da se destiliralo iz ostalog, ono najgore. A najgori je bio osjećaj: nikad kraja. Sve i sva čovjek podnese, ali čudno nepodnošljiv postane osjećaj kako to nikad neće okončati.
I ta nesretna psihoza s kojom se hrvem već godinu dana slična je nekom ratu, samo unutarnjem. Sve utvare i sablasti svlada čovjek, ali samo te jedna stvar zapravo trese: gdje je tome više kraj?
Neka Tisna i neke obitelji u Gazi ili Kurdistanu stalno su zavijeni u crno, a čitava susjedstva guši tuga, očaj, bijes i nemoć. Uvijek se nađe neka budala koja digne bombardere. Neka budala podmetne bombu.
A neka budala, na koncu, samo baci opušak.
I gdje je ta pamet koja će suditi takvim budalama?
Post je objavljen 11.09.2007. u 00:22 sati.