Marketing
RAZOČARAO ME BLOG.HR
Nije me volja sad razmišljat kada je to točno bilo, ali prošlo je već dovoljno dugo da se nekad pitam jeste li me zaboravili dragi moji blogeri...
Hakiralo me jer sam se registrirala na kompu i kliknula zapamti me... Našao se neki mulac koji nije imao pametnijeg posla nego ulazit na moj blog i mijenjati dizajn. Svi ste vec sigurno vidjeli kako izgleda moj blog već tjednima... 
I thaught my secrets were safe there, ali kako da ne. 
Promijenio mi je lozinku i nisam više mogla ništa. E sad mene zanima, s obzirom da sam sve probala, poslati e-mail da sam zaboravila lozinku jer nick mi je još isti, kazu da korisnik ne postoji... Hm, 
ok. Idem si onda kreirati novi blog sa istim nickom. E ne mogu jer korisnik s tim imenom već postoji. Hm.
Napisala sam desetke mailova, molila redakciju koja je tako dobronamjerno svima obećala da će nam vratiti blogove jer sve imaju na serveru... Ništa od njih. Iskreno nisam očekivala, ali eto baš sam se nekako ponadala da će se naći neka dobra duša koja će potrošiti nekoliko minuta da meni vrati moj dragi blog... 
Riba_ke nema više. Sad sam Riba ako prođe jer kao prihvatilo je taj nick za komentiranje, ali ja još uvijek ne vjerujem da će biti tako jednostavno... Riba...
Uzela sam ribi_ka dizajn, malo sam se poigrala sa naslovom bloga, ali nije to to.
No, riba ko riba, okreće još jednu stranicu i evo me nazad. Svašta se izdogađalo, puno puta sam željela prenijeti sve na papir, ali kad bih shvatila da nemam vaše mišljenje o svemu, nije me bila volja po tko zna koji put pričat sama sa sobom s istim upitnikom poviše glave...
Zaljubljena sam.
Mijenjam se.
Zavoljela sam ga.
Opet se bojim.
Opet se smijem.
Opet letim.
Ne znam odakle da počnem ili da samo nastavim... Trebam li vam objašnjavati što mi se događa ili možete naslutiti. Znate li kako to izgleda kad pomislite da ste za njega cijeli život disali... A opet ne vjerujete.
Izvlači iz mene najbolje. A opet me spušta na zemlju i ne da mi da previsoko letim. Nekad me snažno povuče za krila, nekad me pusti da mi izmakne tlo... Nekad leti sa mnom, nekad se i on boji... Prekratko se znamo da bismo vjerovali u bajke. Osvrćemo se oko sebe i gledamo u čemu je kvaka, ili to ipak radim samo ja? Takve smo mi žene... Osvrćemo se jer kad se događa nešto predivno tražimo što ne valja... Zato i jesmo tako proklete da u 90% slučajeva i nađemo nešto... Ja puštam ovaj put, koračam iskreno i cijelim srcem, dajem sve i očekujem sve... Sve želim s njim... A toliko toga na svijetu postoji što možemo zajedno da se nekad pitam hoće li nam biti dovoljan samo jedan život... Želim trajati s njim. Želim voljeti s njim. Želim se smijati s njim.
Eto Riba pomalo gubi glavu. Neću sad odletit u nebesa, tu sam još. Držim se. Wish me luck da je stigo konj... Rekla bi sad šljokica: gubim li ja to status Frajerice? Nikada 
Post je objavljen 10.09.2007. u 20:55 sati.