Premalo vremena, previše posla. Nedovoljno sati u danu.
Barem jedan dio toga izazvan je činjenicom da dio mene neprekidno žudi za vremenom kad su se dani protezali unedogled, kad je iduće ljeto bilo svjetlosnim godinama daleko, i kad je nesanica bila samo dobra prilika da pročitam knjigu u jednom dahu, umjesto da zbog učenja, izlaska ili čega već moram prestati baš na najzanimljivijem dijelu.
[NB: žudi = prevrće po umu, u potrazi za načinom da opisano stanje nanovo ostvari]
[NB: ljeto = vikend, tjedan, mjesec, Uskrs, rođendan]
I što radim? Organiziram se. Naravno. I manage time. (Gorda, aren't I? Condoscending, too; jer moja iduća misao glasi: Being female, to samo znači da radim dvije-tri stvari odjednom dok ne pregorim, dok mi mozak toliko ne ubrza da prestajem biti suvisla, i u mislima i u govoru. A nikako da puknem. Koncentracija se pretvorila u sjećanje na bolno udaljeni osjećaj jasnoće, lakoće i jednostavnosti. Ali o tom, potom.)
[NB: organiziram = šizim, kasnim, zaboravljam, plačem, slažem navrat-nanos, molim se, dišem, dišem, dišem]
[NB: naravno = mrzim cijeli svijet. mrzim, mrzim, mrzim. mrzim strašću trogodišnjakinje koja oće sladoled, a tata ne da]
A što doista radim? Surf to relax. Pa tu i tamo naletim na zbilja dobar izgovor. Poput ovog: