Marketing
Susret
Dočekao me u zračnoj luci, promrzlu od zagrebačke zime, umornu od magle, kiše … čak ni ovdje, daleko na jugu, više nema sunca, čak ni ovdje neću se ugrijati, čak ni ovdje, vatra koja tinja u mom srce, neće se rasplamsati …
On, stigao je još prekjučer, autom, dalek je to put … Hladan, ozbiljan, naizgled nezainteresiran, sebi dovoljan … otvara vrata automobila, smješta kofer i dok zatvara vrata prtljažnika s podrugljivim smiješkom pita me:
- Nećeš me ni zagrliti, poljubiti? Ništa? –
Hahaha – smijem se u sebi, grlim ga, ljubim mu obraz, govori koliko mi je nedostajao i kako sam jedva dočekala da ga vidim – ako možeš ti mene, mogu i ja tebe jednako zadirkivati. Hajde da vidimo kako će se ova igra igrati i tko će prvi odustati.
Polusatna vožnja protekla je uobičajeno, izvještava me o obavljenom poslu, nedostacima, problemima … hvali jedne, kudi druge suradnika … govori mi stvari koje me očekuju, kojima se prvima moram posvetiti, što od mene očekuju …
Ne, večeras ne, večeras ne idem tamo … prvo hotel, želim se naspavati, odmoriti, moram se opustiti … sutra ću se smiješiti, sutra rješavati probleme … sutra ću
- Al večeras slavi se?! – govoriš mi
- Ne, u hotel … - moram se isplakati, moram … što li zapravo moram???
Maleni hotel, sakriven u noći, natopljen hladnom kišom, a unutra … sunce! Topao, raskošan … tako drugačiji od vanjskog pokrova …
Recepcionar pruža mi ključ, glasno ponavlja broj sobe na zadnjemu katu, govori kako je hotel prazan jer svi su u restoranu preko puta, slave …
Uzimam ključ, a on spušta moj kofer usred lifta, dok vrata zatvaraju se za mnom ponavlja broj sobe, kao da provjerava da li je dobro zapamtio broj koji je recepcionar toliko puta ponovio …
- Dolazim za pola sata! – govori mi – Trebam li što donijeti? – pita me
- Samo sebe – govorim mu i smijem se – eventualno šampanjac i ne zaboravi jagode –
Igra nastavlja se!
Soba poput princezine. Veliki, masivni, hrastov namještaj, krevet s baldahinom, satenska posteljina … savršen spoj i savršen red kojeg je šteta kvariti, gužvati …
Ostavljam kofer i skidam se … hidromasažna kada za tren će me opustiti, dovesti u red.
Puštam vodi da me masira, malo tu, malo tamo … pojačavam i stišavam mlaz … kako na kojem mjestu … a onda … opuštanje. Sjedam na klupčicu kade i puštam vrući mlaz da me udara tu, točno tu u kralježnicu, na spoju vrata i ramena. Tu opušta, najbolje … vruća voda slijeva se leđima, pomalo prevruća jer ježim se od tog dodira, al opušta, ne prestajem … zatvaram oči, meditiram …
Umom prolaze trenutci lijepi i sigurni, tijelom struju toplina … i tko zna koliko bi još sjedila tako da me nije omeo zvuk mobitela i glasnog lupanja po vratima, sve u isto vrijeme.
Uzimam mobitel, zove on, javljam se i istovremeno otvaram vrata …
- Nema više jagoda, pa sam donio čokoladu – govori mi u mobitel dok pogled nam se susreće na vratima.
Mokra, ogrnuta samo ručnikom ostajem nijema, skamenjena … mislim da sam upravo izgubila u ovoj igri.
Post je objavljen 10.09.2007. u 10:17 sati.