Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blogovski

Marketing

Sicko

by Michael Moore

Ne znam koliko vas je informirano o čemu se radi u filmu niti o čemu je film pa ukratko: u najvećoj, najjačoj, najzlatnijoj i najboljoj svijetskoj velesili, zemlji o kojoj se priča i sanja, kroz čije filmove smo saznali više o životu na drugoj polovici Globusa no što to znamo o prvim susjedima, pa tako neki ne znaju koji je glavni grad Mađarske, zdravstveno osiguranje nije besplatno.

Sad, koliko je besplatno kod nas, nije, plaćamo ga kroz porez, no tamo je to riješeno malo drugačije. Postoji nekoliko tvrtki koje se samo osiguravanjem bave,a godišnji profiti im se ne mjere sa šest ili sedam nula, nego najmanje osam.

U tim tvrtkicama se zapošljavaju liječnici čija je dužnost pregledati nečije papire, ili bolje rečeno povijest bolesti, i odlučiti hoće li toj osobi biti odobreno plaćanje osiguranja ili ne. Zanimljivost je da što više odbijenica skrivite, dobijete veći bonus. Sličnost se može zamijeniti s našim doktorima koji dobiju bonus trudeći se izdati što manje recepata i uputnica, no ova stvar je puna veća i gora.

Ako nisi unaprijed platio osiguranje, dolaskom liječniku ili u bolnicu moraš odmah priližiti šuškavce ili ništa od liječenja. Ako pak imaš osiguranje u većeini slučajeva bolnica mora zvati osiguranje i dobiti odobrenje za liječenje. Tako velik broj Amerikanaca plati prijevoz hitnim kolima poslije kakve nesreće jer taj prijevoz nije bio unaprijed odobren.

Film je, kao i Farenheit i Bowling for Columbine, pun potresnih i frustrirajućih svjedočanstava, no meni je u oko upala činjenica da političari u toj zemlji okrenutoj borbi protiv svjetskog terorizma, prosvjeduju protiv besplatnog zdravstvenog osiguranja jer je ono socijalističko i ako se uvede, hopla, imat ćemo kolhoze u Americi.


Moore, kao i uvijek, prvu posjetu obavlja preko jezera u tu groznu, šumarsku, zaostalu Kanadu, čiji zdravstveni sustav američki novinari pljuju na sav glas. Tamo nailazi na groznu istinu. Uđeš u bolnicu, izliječe te i odeš. Uzaludno traži kasu koje nema.

Čovjek s kojim razgovara, imao je golfersku povredu na natjecanju u Americi gdje su mu rekli kako će operacija koja mu je potrebna koštati (otprilike se prisjećam, ali cifra jest velika) 12 ili 16000$. U Kanadi, nakon povratka kući, je operiran besplatno. Ne žali se na sustav i plaćanje osiguranja kroz porez.

Sam Moore, kojega sam smatrala pametnijim (nećemo sad o osobnim dojmovima, u ovom filmu je ispao pravi Amerikanac u nekim stvarima) prvo što pita sugovornika je: "Ali zašto bi ja plaćao nečiju tuđu operaciju?"

Sad, nije stvar tome što je Moore to rekao, nego u tome što, ako se samo malo osvrnemo oko sebe, zamjećujemo da se to svuda oko nas događa. Novac. Nebitno je pomoći nekome ili biti susretljiv. Darežljivost i požrtvovnost vrijede samo ako su na naslovnici.

Skoro zaboravih. Kad čovjek ljubazno odgovori kakako mu nije problem plaćati taj porez, jer se bolest svakome može dogoditi, pa ako i plaća cijeli život i na kraju ostane zdrav, još bolje, Moore ga pita : Jesi ti u nekoj crvenoj stranci? Ili si možda zeleni?"


Image Hosted by ImageShack.us



Naravno da Moore to ne misli, ali svi ti debeli Amerikanci misle. Za ozbiljno. Bitne su samo pare, slučajno nemoj štogod dati drugome. Ako misliš drukčije lud si.

Čovjek još nabraje neke vrijednosti kao: požrtvovnost, darežljivost, pomaganje, sućut..... Sve bi to bile neke fundamentalne biblijske vrijednosti a znamo svi kako na svakoj novčanici od jednog ili bilo koliko dolara (iako ne znamo tko je na 10kn, mamu vam) piše:
"In God we trust."

I meni najbolji dio je zaklinjanje na Bibliju u svim sudnicama. SVi polažu ručicu na tu knjigu; bijeli, žuti, crni, crveni, Muslimani, Židovi, Budisti, Mormoni, Amiši, ateisti, agnostici, Huni i Avari, Crveni i Zeleni, ma bitno samo da je što senzacionalnije.

Dalje, Moore putuje u Europu. Prvo London. Tu nam javlja zanimljivu činjenicu da 65% đaka Amerikanaca ne zna naći Ujedinjeno Kraljevstvo na Globusu, no to ćemo sad na stranu.


U Londonu napada liječnike unakrsnim ispitivanje i dolazi do okrutne istine kako jedan obiteljski liječnik u UK (a on je dakle zaposlenik države) vozi Audi i ima kuću koja vrijedi milijun dolara. Na kredit naravno, i žena je zaposlena, no opet... (Da se ne uplašite brojke sračunajte koliko košta trosobni stan u Zagrebu i onda to preračunajte u eure i budite svijesni činjenice da je euro jači od dolara).

U Parizu još jedan šok! Jao, pa Francuzi imaju plaćeni godišnji! Jao, jao! Pet tjedna! Kad se ožene, dobiju tjedan više za medeni mjesec! Vrtić je jeftin! Osnovna škola besplatna! Srednja škola besplatna! Nakon porođaja i drugi roditelj dobije par dana slobodno, a sve ti je plaćeno! I onda najveći kulturološki šok. Nakon obilaska bolnica i traženja kase i računa, nije vjerovao da je sve bespaltno u Francuskoj pa je našao Amerikance i otišao s njima na ručak.

Nakon što je od njih saznao sve te potresne i stravične informacije, jedna žena kaže kako je će ostati u Francuskoj jer se ne mora brinuti o školovanju djece! JAO, pa u Francuskoj, a i većini Europe, fakultetsko obrazovanje je besplatno ili se plaća sitnišem!!!

Većini Amerikanaca te informacije nisu skroz poznate. Ako i jesu, onda smatraju sve to nečim lošim jer, sigurno je tu nešto Komunizam petljao.

Neću baš sad cijeli film prepričati, no sprdačina je da samo zatvorenici u Gunatanamu imaju brigu oko zdravlja bespaltnu.

Najveća je, pak, sprdačina dovlačenje veće bolesnih grupe Amerikanaca iz Gunatanama u Havanu u bolnicu, gdje, nakon što su jadne ljude držali godinama pod sankcijama, Amerikanci zajedno s Mooreom dobivaju besplatnu brigu i liječenje. Amerikanci od Kubanaca. Osobno, najzanimljivije je gledati izraze na američkim facama koji ne mogu vjerovati kako na Kubi ne žive Đavli nego ljubazni, prijatni ljudi, uvijek spremni pomoći. Lijek koji u SAD-u košta oko 125 $ na Kubi je 5 centa.

Mogla bih pisati još satima, no i ovako je predugačko i strah me da nitko neće htjeti čitati pa ću još samo brzi zaključak.

Unatoč ratu, minskim poljima, korupciji, svemu zbog čega pljujemo našu vladu, koja god trenutno bila, unatoč previskim cijenama i premalim plaćama, unatoč tome što smo mali i navodno siromašni, mogu reći da mi je drago da sam rođena baš tu gdje jesam baš onda kad jesam.

Možemo mi zvati Mesića ježem, ali bolje jež nego Grm.

Pusa vam

Post je objavljen 09.09.2007. u 23:22 sati.