Pregled posta

Ljudska glupost

Sjedim u tramvaju prekjučer i idem kući. Zen mp4 na ušima i slušam „otvoreni radio“. Kiša pada vani, slijeva se niz stakla, kapi tiho kucaju po staklima a ja sam se zamislila… Razmišljam koje su granice ljudske gluposti i koliko su ljudi okrutni, nezreli, bezobzirni… Raspoloženje mi je kao i ta kiša vani, tmurno i podložno brzoj promjeni. Ušlo je dijete u tramvaj s djedom. Nasmijano od uha do uha, bilo je s djedom u Domu Zdravlja, čovjek je imao longetu na ruci. On sav tmuran kao i ja, a dijete… Radosno, nesvjesno. Dijete s Down-ovim sindromom. Pogledam ga i raznježim se…

Imam svoje dijete, već sam i zaboravila na onaj osjećaj kako je to dok je sitna i potpuno ovisna o meni… Moja curica je već „velika“, zabavna, hoda, priča, veseli se svemu. Pomalo piški u lonku, ponešto jede sama, razvija samostalnost. Sve češće mi kaže „mogu sama, velika sam“. A ja mogu samo biti ponosna jer raste, razvija se, i tu sam da to sve vidim…
Prije nisam voljela djecu i nisam mislila da ću jednog dana i ja biti majka. Sada znam kako je to, znam zašto su govorili „neznaš koji je to osjećaj kada imaš SVOJE dijete“… jer uistinu je to poseban osjećaj, posebna vrsta ljubavi… nesebična, bez rezerve, puna brižnosti i nježnosti, puna topline, jednostavno beskonačna…
Sjedim u tramvaju, a ono dijete se smiješi… Sjetim se nedavnog događaja i želudac mi se stisne… Kako neki ljudi uistinu nemaju nimalo mozga u glavi… A evo što me tako razljutilo.
Stojim s jednom osobom i razgovaramo na ulici. Pokraj nas prođe susjed u šetnji s djetetom, a dijete je rođeno s Down-ovim sindromom… Ja sam isto tako pogledala njih, pozdravila, i raznježila se na maleno dijete… A onda naiđe neki čovjek radničke klase, bez da ga je itko pozvao da da komentar i da nam se obrati jer se niti ne znamo, dođe i kaže „kako je sigurno teško njemu imati takvo dijete i da mu je sigurno neugodno“… a ja blago rečeno popizdila…
Ne mislim da je kazna imati dijete čak i rođeno s takvom bolesti. Ne mislim da je njegovim roditeljima lako odgajati ga. Mislim da mu sigurno roditelji posvećuju više pažnje i ljubavi nego što bi posvetili zdravom, normalnom djetetu. Mislim da su i takva djeca mali anđeli koje svijet zbog svog neznanja ne zna kako prihvatiti. Izgledaju drugačije ali i oni su ljudi.
Downov sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Jedno od 650 novorođene djece u općoj populacije rađa se s ovim poremećajem, dok se učestalost povisuje i više puta s porastom dobi majke. Čak 80 posto oboljele djece rodile su majke mlađe od 35 godina, međutim vjerojatnost i učestalost pojave Downovog sindroma značajno raste s godinama majke.
Sve više djece s Downovim sindromom potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima. U nekim slučajevima uključeni su u posebne programe, dok su u drugim slučajevima potpuno uključeni u svakodnevni školski rad s ostalom djecom. Cilj je u potpunosti uključiti takve osobe u edukacijski i socijalni život zajednice.
Danas sve više osoba s Downovim sindromom živi kod kuće s obiteljima i sudjeluju, obavljajući jednostavne zadatke, u svakodnevnim aktivnostima zajednice. Druže se s osobama koje imaju neke poremećaje, kao i sa zdravim osobama, stvaraju prijateljstva, zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima itd.
Oboljele osobe moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći, no oboljele osobe na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisni i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.
Mnogi oboljeli imaju kvocijent inteligencije koji ih svrstava među blago ili srednje retardirane osobe. Djeca s Downovim sindromom svakako se mogu podučavati, a njihov puni potencijal još uvijek nije otkriven.
Djeca oboljela od downovog sindroma su izrazito emotivno topla, gotovo uvijek unose vedrinu u sredinu u kojoj se nađu, vrlo su tolerantna, blage naravi i potiču izrazitu naklonost sviju onih koji s njima dolaze u kontakt. Odrasle osobe s Downovim sindromom mogu stupati u veze, od kojih neke završavaju i brakom. Mogu imati i djecu, no valja imati na umu da u tom slučaju postoje 50-postotni izgledi da će i dijete imati Downov sindrom. Oboljele osobe moguće je zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći, no oboljele osobe na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisni i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.
Jedina stvar koja je tužna i neizbrisiva činjenica je da Downov sindrom je nemoguće izliječiti.
Svake godine čine se veliki koraci u identificiranju gena na 21. kromosomu koji uzrokuju karakteristike Downovog sindroma. Danas su znanstvenici čvrsto uvjereni da će u budućnosti, napretkom genetike i istraživanjem ljudske DNK, biti moguće poboljšati, ispraviti ili spriječiti mnoge probleme povezane s Downovim sindromom.
I tako sjedim u tramvaju, razmišljam kakvi su to ljudi koji pričaju o stvarima koje ne razumiju? Ne kažem da ja razumijem, samo nisam bila član skupina u razredu koje su omalovažavale druge klince, nisam se smijala drugima koji su različiti, nisam vrijeđala starce, invalide. Bolje mi je bilo samoj nego da sam član skupine „popularnih“ praznoglavih koza, kojima je jedini domet razgovora o dečkima, šminki i serijama ili tračanju svih pa i najboljih prijateljica. Zrelija sam od njih i takve ljude ni danas ne volim. Mislim da je važnije imati jednog dobrog prijatelja nego deset loših koji će te ostaviti na cjedilu prvom prilikom… I nisam ništa manje asocijalna zbog toga.
Eto tako, htjela sam zapisati svoje misli o ljudskoj gluposti, o malenim ljudima koji su vječno nasmijani, i kako je lijepo biti dijete, jer jednom kad odrasteš, djetinjstvo i brige o malim beznačajnim prolaznim stvarima postaju prošlost i trebaš se boriti da ti budućnost bude lijepa i dobra za tvoju djecu. Treba se boriti za prava djece, da odrastaju bezbrižno bez kriminala, silovanja, droge, pedofilije, svega onog što se sve češće obrušava na sve manju djecu, i nitko više nije siguran u ovom okrutnom svijetu. Nikome više ništa nije sveto, ni brak ni obitelj ni djeca. Kakvi su to ljudi postali? A moraš živjeti i truditi se da barem u vlastitom domu tvoje dijete pronađe sreću, što sve češće postaje sve teže, jer ni veze nisu što su nekad bile. U današnje vrijeme ruše se ko kule od karata, a djeca su ta koja pate makar ih mi pokušali zaštiti.
Zato danas pišem o djeci, koja trebaju biti naša radost, trebamo ih voljeti i pokušati im dati svjetlosti u ovoj tami današnjeg svijeta… Zaštitimo svoju djecu!




Post je objavljen 07.09.2007. u 10:27 sati.