Uvod
Određeni broj ljudi želi sebe poboljšati i postati bolji, pa čak ako su i već sasvim OK. I dalje ih tjera nešto iznutra da i dalje napreduju u svojem razvoju - to je po meni jedan zdravi oblik evolucije. Na tome putu samorazvoja otpadaju određena ograničenja, dobivaju se nove kvalitete, razvija se jedan zdraviji način razmišljanja i pogleda na život. Sve je to jako OK. Po meni pravi samorazvoj treba biti vidljiv jer ako nije postoji solidna mogućnost da se radi o samozavaravanju, a ne i stvarnom napretku. Ne nužno vidljiv drugima, ali vidljiv osobi koja se razvija. Iako više ne razmišljam o sebi na način da sam na putu samorazvoja, niti mi je više u prvom planu da budem bolji kao osoba, danas su mi došle neke misli o tome koji su moji napretci u zadnjih mjesec - dva kao osobe mjereno po nekim uobičajnim kriterijima.
Konkretni napredak
Iako i dalje postoje stvari koje me mogu iziritirati i učiniti nervoznim, takvih stvari je dosta manje. Također, kada mi se i dogodi isprovociranost, traje vrlo kratko - možda nekoliko minuta. Prije je znala trajati po cijeli dan i dogoditi se puno češće. Prije su mi se puno češće znale dogoditi negativne misli o drugim ljudima. Sada je to dosta rijetko. Ne sjećam se kada sam zadnji put imao osjećaj grižnje savjesti ili da sam se brinuo oko nečega što bi se moglo dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti. Znate ono famozna pitanje "Ajoj, a šta ako bude ovo?" - e pa ja više skoro i ne znam to pitanje. :-) Prije me je znalo uzrujati (eto koja je moć ega) ako se netko ne bi slagao sa nekim mojim uvjerenjima. Moja tolerancija je na puno boljoj razini nego što je ikada bila. Prije sam znao vrtiti u glavi filmove koje sam znao zvati "glupi filmovi drame" - ne sjećam se kada sam zadnji put imao neki takav film. I znate što mi je najbolje u svemu tome? Upravo to što mi ništa od toga nije više previše bitno. Da netko ne bi dobio krivi dojam, imam i ja i dalje puno mana po nekim uobičajnim kriterijima. Oko nekih stvari sam definitivno ispod prosjeka i imam neke probleme koji ljudi uobičajno nemaju. Eto, to napominjem da ne bi netko stvorio krivu sliku o meni. No moje mane nisu tema ovog posta, već je to moj napredak.
Ako će netko moje iskreno iznošenje mojeg napretka okarakterizirati kao hvalisanje, neka slobodno to napravi - ja sam OK sa time. Moja namjera je sa svojim čitateljima (od koje neke smatram prijateljima iako ih nisam nikad vidio uživo) podijeliti koja je nuspojava moje zainteresiranosti za teme o kojima pišem na ovom blogu. Iako meni to više nije previše bitno, nekome od čitatelja bi možda moglo biti - jer ipak će nas nešto prije privući ako vidimo da postoje neki vrlo zanimljivi konkretni rezultati. Jer ako nema nikakvih rezultata, onda postoji mogućnost da se radi o samozavaravanju, a ne stvarnom napretku. Naravno, uz pretpostavku da je prošlo dovoljno vremena da se ti rezultati stignu manifestirati.
Što je ipak najbitnije? (Da ne kažem jedino bitno...)
No ono što je najbitnije da mi napredak više nije toliko bitan iako se on događa brže nego ikad do sad iako ne meditiram, ne primjenjujem neku tehniku, ne trudim se i sl. To već prihvaćam kao zdravo za gotovo i zapravo jedini pravi "cilj" kojeg imam je osvijestiti osjećaj Jedinstva duboko u sebi. Ne ga znati teoretski, već iskustveno. To je zapravo sinonim moje životne misije. Svi ovi napretci po putu imaju svoju vrijednost, no ona je beznačajna u odnosu na vrijednost dubokog osjećaja Jedinstva. Upravo zato i ne razmišljam više o tim naprecima, jer ako imam duboki osjećaj Jedinstva imam sve, a ne samo rješenje neke negativne emocije ili razvoj neke konkretne pozitivne emocije. To je moj "cilj" - stavio sam navodnike jer to nije klasičan cilj koji od mene očekuje trud da bi se ostvario. Ne, naprotiv - trud bi u ostvarenju tog cilja mogao biti samo smetnja. No to je ipak tema za neki drugi post...
Post je objavljen 07.09.2007. u 08:14 sati.