Marketing
sentiši...
U ovoljetnim susretima s frendovima iz djetinjstva, redovito se započinje tema o našim "ranim" danima...
Pa ja potaknem, a oni svi prihvate kuknjavu za dobrim starim vremenima.
Vremenima sentiša...
Ljudi moji, kako sam ja željna sentiša, osobito onih kad nekoga gledaš neko vrijeme, pa skužiš kako i on tebe već danim pogledava, pa se sentiš ponudi kao sjajna prilika za upoznavanje... Pa onda skužiš kako je pametan, drag, rječit... divan. A nekad i nije...
Vrijeme sentiša je obilježilo moje odrastanje. Nikad zaboravljena želučana treperanja kad bi se light show umirio, kad bi lagani ritmovi zamijenili one skakutave, pa gatanje: hoće li, neće li... Pa kad se zaputi, onda brzinsko vaganje je li mi zapravo drago ili nije... jer sam se zapravo usrala kao grlica od treme...
Ajme, kako je bilo lijepo...
Današnji klinci nemaju pojma kako to izgleda. Definitivno mislim kako su osakaćeni za tu vrstu osjećaja... Danas ne postoje u mojoj blizini mjesta gdje se može plesati sentiš. I naglašavam, ne mislim na sentiš u kojem Danijela ili slični ožalošćeno pjevaju huljićevske stihove... Znam da je to dostupno, ako ništa, ono barem na pirovima i seoskim zabavama, čestim i po gradskim sredinama... Bez uvrede onima koji to vole... Ali ja ne mislim na takve sentiše...
Post je objavljen 06.09.2007. u 16:39 sati.