Marketing
Ljeto 2007.
Me, myself and I se nismo pretjerano zabavljale ovo ljeto 2007. Nije da nismo izašle iz doma svoga, ali izostala je ona dobra stara euforija izlazaka i izleta u nepoznato, pa onda povratak lijepom, skromnom domu svome s tisuću pitanja u glavi: Gdje sam ja to bila? Ma, koji su ono ljudi? Što se to dešavalo? Ma,..tko sam ja?
Dobila sam potrebu napisat jednu okraću retrospektivu događajčića, jerbo imam osjećaj da je ljeto naglo stalo, da ne kažem krepalo i to od hladnoće.
Baš sam sinoć izvukla zimski jorgan, legla s njim u krevet na svoje grijajuće crvene plahte, u svojim lijepim crvenim dokoljenkama koje navlačim samo po potrebi u doba najžešće zimetine. A takva je upravo počela.
Eh, mislim si, što bi sad dobro lego moj EF da se pričvrlji uz mene i da me grije, grije, jer ni crvene plahte ni čarapetine do koljena ne mogu potjerati krv kroz žile ove sante kao što on, je li, može. Jest, on je i dolazio u posjet, ali mi se para da je više vremena provodio s mojom mamom i s mojim djetešcetom nego sa mnom. Mama je imala s kim brbljati i kome kuhati, djetešce je konačno postalo mirno i drago, izustilo je i 'hvala' u par navrata kad se to od njega očekivalo.
Nego, da se vratimo osvrtu na ljetne teme. Uopće se ne sjećam da li sam bila na nekom partyju. Mislim da nisam, valjda bih zapamtila. Znam da jednom nismo išli, jer je frend imao kratki napad depre. Pa, jednom nismo išli, jer je frend zaspao (stari se, valjda). Paaa, nismo išli, jerbo nismo imali para. Ondak, nismo išli, jer je bilo daleko. Nismo išli ni onda kad nam se nije dalo. Iz lijenosti. Pitam se, još i danas, je l' oni to mene izbjegavaju, što li? Oh, da,…jednom smo išli i to na otočić Levan. Lijepi, mali otočić, putovali motornim brodićem, nabrijavali se kako će nam biti fino i kako ćemo se baš gala zabavljati, no…dočekalo nas je 30 mrkih policajaca u vidu racije, bemti, ispretresli nas do gaća, bio je sretan onaj koji ih je imao. Frendicu i mene je s cigarom u ustima i natjerala policajka da isprevrnemo sve iz torbica. To nam je zbilja bilo zabavo, cerekale smo se. Policajka je ostala ozbiljna, naravno, na visini zadatka. Frendica je izvadila hrpicu malih kozmetičkih preparata/testera, a ja hrpu nebačenog smeća (neka naša Istra blista-povedena eko akcijom i eko osviještena). Imala sam potrebu objasniti što to smeće radi u mojoj torbici. Nitko me nije razumio. Policajka nije okom tre'nula.
Jednog su frenda ispipali svugdje, izuli ga jadnog čak i iz japanki. Drugog su pitali da im kaže ima li štogod tako da ga sad ne pretražuju. Rekao je da nema, što se i očekivalo.
Sjedili smo snuždeni na otočiću još 45 min, pa odlučili odplovit doma. Eto mi moj party.
Pohodila sam čak 2 filmska festivala. Onaj motovunski (o kojem sam pisala, pa neću sad) i onaj u Ičićima, tzv. Liburnia film festival. Pokušali smo odgledat neki najdosadniji dokumentarac ikad snimljen o Terezi Kesoviji. Mislim da nije stigla trubiti o svojoj kući u Konavlima, ali dokumentarac je bio tako dosadan da smo se, normalno, povedeni time-razbrbljali. Gospon Bajok (organizator) je stalno dolazio do nas i stišavao nas tako da smo se marginalizirali i šaptom pijuckali naše pive. Što od pive, što od bosih nogu, smrzla sam se k'o pi…
Kad je započeo Disco'n'action (super psy punk band) nešto sam sitno skakutala s noge na nogu, ali je bilo prehladno za jače razbacivanje. Celebrity-ja nisam niti jednog zamijetila. Zapravo, bio je neki tip tamo obučen u laneno bež odijelo, puna šaka brade i lula u ustima. Izgledao je vrlo režiserski, a kad se rasplesao pitala sam se koji li se to halucinogeni kriju u njegovoj luli?
Doma smo išli krcatog automobila po zavojima, želudac mi se nešto javljao, jedva sam čekala da prođemo tih 20tak km, jerbo sam i dalje htjela glumit damu u očima moji starih i novih prijatelja. Čisto malo sam bljucnula kad sam se već našla na stepenicama svoje zgrade. Tamo gdje me nitko nije mogao vidjet. Sutradan popodne sam bacila oko na stepke. Bila je ostala jedna mala mrljica bijele sasušene pjene. Sreća, pa je u Rijeci orkanska bura.
Neki moji prijatelji su pohodili Egipat, neki Irsku, neki … bla, a ja sam se lokalpatriotski prešetavala po okolici Rijeke. Eh,…nije bilo dosadno, ali nije bilo ni zabavno.
Svaki dan gledam more (živim na moru), a okupala sam se i osunčala se jedva 5 puta. Što zbog kiša u VIII mj., što zbog ' ne da mi se' sindroma, što zbog posla, a kad su uvjeti weekendom bili optimalni za takve radnje-e onda bih dobila takvu mengu da sam bježala i od češnjaka i od sunca iskeženih očnjaka i prozirne kože.
Ipak se dade lagano zaključiti da sam nešto sunca i uhvatila sudeći po bljeđim zonama moje kože koji su ostali prekriveni za to kratko vrijeme izlaganja sunčevim zrakama. Te zone su, usput, i erogene, pa sam došla do zaključka da se zato i koriste kupaći kostimi.
Ovoljetnoj neaktivnosti u goste su stigla i 2 kg ugodno razbacana po grudima (postali mi mali push-upovi) i bedrima. Receptori za mirise su postali jači, glasnice za oktavu više proizvode zvuk, koža nježnija i mekša, na tijelu mi hladno, u glavi vruće.
…
Da nisam…??!
Ma ne, ne, to nikako.
Bilo kako bilo, tješim se da ljeto još traje, barem kalendarski i da ću se još stić (k'o nekad) rastaviti na sastavno-rastavne atome i ponovo sastaviti, a sve popraćeno bljeskom euforije i extaze…što ga kenjam, hehe.
Zaboravih spomenut da sam režirala (jao, jao ponosa) neki trash ovo ljeto. E, to me nasmijavalo.
Post je objavljen 06.09.2007. u 15:47 sati.