Marketing
Zavedi me
Napokon sam skupila hrabrost, izašla iz sigurnosti svoga doma i suočila se sa svijetom kakvog uopće ne poznajem.
Iako je to odluka koja se dugo kuhala u mislima, nikako da zaživi, nikako sakupiti dovoljno hrabrosti i jednostavno krenuti.
Za sve je pomalo kriva moja najdraža Plavuša, dogovor je bio brz, nenadan, trebala mi je utjeha, trebao joj je razgovor, Nisam ni znala u što se upuštam 
Noćni život grada započeo je, spremna ili ne, bez vjenčanog prstena na ruci, zakoračila sam u život kakvog sam davno zaboravila. Život kakvim sam živjela sa 16-18-20 godina.
Plavuša, onako putena, uvijek nasmiješena, povela me na turneju, a ja Pepeljuga, nervozno sam je slijedila. Krenule smo od Routa, bio je to pravi pogodak. Obučena u crno, s pogledom čvrsto uperenim u Plavušu, pokušala sam ostati neprimjetna … samo pokušala jer nismo još ni ušle, a već me neki tip nudio da sjednem tik pored njega 
Rout me oborio s nogu, onako otrcan, a udoban, jednostavan, a topao, budio je strah, dizao adrenalin, a opet … stvarao romantiku. Poželjela sam se usred Routa naći u zagrljaju voljene osobe i uživati u onome glasu, ljuljati se uz zvuke gitare.
Nisam bila opuštena, al … istinski sam uživala.
Poslije Routa došao je hm … ne želim vam reći, došao je P. O, da, P., sjećanje još izaziva osmijeh. Plesni podij?! O, ne, pa ja se ne sjećam kad sam zadnji put plesala u javnosti?! Odavno se već nisam prepuštala zvucima muzike izvan svog dnevnog boravka, ureda, a samo u dnevnom boravku plešem onako kako samo ja znam, bez obzira na to što drugi misle o tome.
Fiksiram Plavušu pogledom, a ona smiješi se, cvrkuće, flertuje s muzikom, ritmom, atmosferom i sama sa sobom. Fiksiram je i plešem, samo da se pogled ne susretne s tuđim, samo da ostanem neprimjetna. I dok izvijam se u ritmu, dvije ruke nježno me dodiruju, plešem dalje jer sigurno samo u prolazu je. I plešem dalje, a dodir ne prestaje. Pjesma, druga, treća, a ruke još uvijek tu su. Okrećem se i poklanjam mu smiješak, Plavuša se smije, a ja, totalno nespremna na sve pokušavam ostati hladna, sabrana … Moj smiješak doživljava kao pozivnicu i privija me uz sebe, drži u zagrljaju i poklanja poljubac u obraz.
Trebala mi je utjeha te večeri, možda mi je trebao i zagrljaj. Iako sam pobjegla od njega, poput prave Pepeljuge, taj zagrljaj pomogao mi je da se osjetim živom.
Bilo je još zagrljaja te večeri, još nježnih dodira i poklonjenih osmijeha … iako je sve to bilo samo az tren, samo u prolazu, probudili su ženu u meni, ženu koja je godinama spavala dubokim snom u svom zlatnom kavezu pod staklenim zvonom.
Probudili su ženu koja je itekako živa. I kad u komentaru piše:
„ROMANTIKA I PRESTRAŠNI OKOLO!
ODOZADNI ZAGRLJAJI!
BRACO!
ČAGA!“ – to je to, to je podsjetnik na tu večer, to je podsjetnik koji me diže, izaziva smijeh.
Hvala ti Plavušo, bez tebe to ipak ne bi bilo izvedivo tko zna još do kad 
Post je objavljen 06.09.2007. u 12:46 sati.