sjedim, šmrcava, kišem, slušam gibonnija, čitam vjesti. Paris Hilton oće bit mama, dečki poginuli zbog jebenog benzina, neko vozija trista na sat po selu. Svijet je čudno, čudno misto. Odkad sam došla u svoje selo malo prokleto podno brda jednog blizu mora prešaltala sam se brzinom munje na domaći naglasak. poslje petrinjskog, i treba. Opet je sve u kurcu laganom. Al ne zbog nekih Gorana i Zorana i raznoimenih drugih testosterondskih čudovišta, nego zbog ružnih stvari kojih su za promjenu svjesni baš svi oko mene. Svi razumiju što mi jebe raspoloženje i shvačaju i odobravaju tu sjetu šta osjećam. Sjećam se osnovne i velikih odmora kad bi s Tajom gledala dečke po školskom dvorištu i tjelesnih kad bi se igralo graničara. Sad su tri od ta dečka pod zemljom, nema ih i nije mi jasno kako ni za čega. Ne pogađa me toliko na nekoj ultraosobnoj razini to šta se desilo kolko na nekoj općeljudskoj. prisiljena sam bila prije manje od godinu dan počet ravijat otpornost kad se jedan dečko kojeg još uvijek volim jako jako jako obisija. Ista osnovna, ista generacija, iste te male proklete Vodice. I nebi čovjek nikad pomislija ni u najluđim snovima da ću morat nosit istu tu bilu košulju kupljenu prije manje od godinu dan na isto groblje. Tužno je da se generacija već uhodala, kolko god to sad zvučalo glupo, a zvuči, u takve događaje. Ne želim, makar sam svjesna da će bit, na još jedan sprovod. Muka mi je. Svima nam je. I ne razumn zašto se to trebalo desit, ko je kriv. Neko je. Mora bit. Ovo nije ko vedranova smrt. on je odlučija da ga nema. Oni to nisu tili. I neko treba nosit na duši to šta se desilo jer ovo nije stvar koja se nije mogla izbjeć. Ma ne želim razmišljat o tome, ne mogu više. teško je ovo sad podnit svima i iako mi se ova rečenica gadi manje nego prije godinu dan, život ide dalje...jbg...RiP
Post je objavljen 06.09.2007. u 01:28 sati.