Marketing
„U glavi mi se svađa gomila ljudi…
...“Nadam se da se ne čuje…
A dijete u meni još uvijek se čudi…
Kamo sve to putuje…“
Već sam vam pričala o tome…
Kako sam u posljednje vrijeme svako malo pomišljala na „bijeg“…
Želeći pronaći odgovore…
Umiriti neku nervozu koju bih u zadnje vrijeme ponekada osjećala…
Tugu koja bi se na trenutke skupila u meni… jer neke su se stvari gotovo iz korijena mijenjale…
Zasigurno mi se „bijeg“ činio privlačnim jer ovdje u nekim trenutcima ni sama ne bih znala što osjećam…
Što bih napravila sada…
I kako dalje…
I samo mi je na pameti bilo to…
Htjela sam „pobjeći“ od tolikih pitanja koje sam dobivala sa strane od okoline…
Nije ni bitno koliko daleko, samo da osjetim malo slobode…
Mira…
Uvijek nam se čini kako će negdje drugdje biti lakše…
A odgovori koje želimo i tražimo?...
Pokušavamo ih pronaći negdje tamo…
...“A zapravo su cijelo vrijeme pred nama…
U nama…
I mi smo najčešće svjesni toga,
Samo ih ne želimo ili ne možemo vidjeti…
…
I sjetih se kako sam sredinom prošlog mjeseca šetala kroz Njegov grad…
I osjećala miris Juga…
I sjetih se kako sam Ga kradomice pogledavala sa strane dok mi je pričao o nekim svojim stvarima…
Pogledavala mu polako lice dok je gledao prema moru...
Hmm, uvijek sam voljela njegove bore od smijeha oko očiju… iako mi se u zadnjih par mjeseci činilo da se zbog previše briga i obveza u poslu premalo smije…
I prelazila sam očima polako preko vrata koji je nakrivio pokušavajući mi objasniti nešto vezano uz problem koji mu je iskrsnuo na poslu…
I polako preko prsiju, trbuha….
Sve do stopala…
Odmjeravala sam ga ponovno i ponovno upijajući svaki njegov djelić tijela…
Svaki trzaj… pokrete koje je nesvjesno radio objašnjavajući i dalje taj problem s poslom…
…
Čudno je kako toliko sitnih pojedinosti zapamtimo na ljudima koje volimo…
Na kojima želimo vidjeti i najmanji atom…
Kako bi u mraku i među stotinama ostalih mogli prepoznati zvuk njegovog osmjehivanja…
Njegov pogled kada je tužan…
Kako mu se bore oko očiju stisnu kada jedva čeka reći nešto novo…
Čudno je kako s vremenom… navikom… i osjećajima…
Puno više toga upijemo nego smo zapravo svjesni…
…
I stajala sam tako pored Njega dugo…
Barem mi se činilo tako…
I pitala se kako je moguće istodobno nekoga voljeti… željeti mu sve najbolje u životu…
Poznavati ga gotovo koliko i sebe…
A opet se u istom tom trenu osjećati toliko dalekom od njega…
Možda previše filozofiram…
Možda je stvar zaista jednostavna…
Ili voliš ili ne…
Ali što postavlja i određuje granicu svega toga?…
…………………….
To, začudo, zaboli Allie više nego što je očekivala. Ponovno brizne u plač, ali nije mogla ni riječi progovoriti. Napokon neodlučno odvrati pogled od njega i izvuče ruku iz njegove ruke. Uključi mjenjač i ovlaš pritisne na papučicu. Ako sad ne ode, neće nikad. Noah se tek malko odmakne kad auto krene.
Gotovo kao u nekom transu promatrao je što se oko njega zbiva, kako se automobil polako okreće. Čuo je kako šljunak škripi pod kotačima. Polako su se kola okrenula na drugu stranu, prema cesti kojom će se vratiti u grad. Allie odlazi – odlazi! – Noah osjeti kako mu se vrti u glavi.
Polako se kola udaljavaju.
Mahnula mu je još posljednji put bez osmijeha prije nego što je ubrzala vožnju, a on joj je odmahnuo umornim pokretom. Najradije bi joj bio doviknuo: „Ostani!“ Ali nije izustio ni riječi, a nakon minute-dvije automobil je nestao i jedini preostali znaci njene prisutnosti bili su tragovi kotača.
Dugo je još nepomično stajao. Otišla je isto onako nenadano kao što je i došla. Ovaj put zauvijek. Zauvijek.
Sklopi oči i ugleda Allie još jednom kako odlazi u kolima koja je odnose od njega, a s njom i njegovo srce.
Zima za dvoje - Nicholas Sparks
Post je objavljen 06.09.2007. u 00:52 sati.