Marketing
Let me weep you this poem as Heaven's gates close...
U kutu svoje crnilom obavijene sobe ponovno je gutala slane suze...čvrsto se primila za privjesak oko vrata koji je u ovom trenutku mrzila...tako ju je prokleto podsjećao na njega...
Na dan kada su se njihove oči prvi put srele..tog je dana željela nestati...utopiti se u njegovim smeđim očima...zauvijek ljubiti one krvavo crvene usne...
Ali ovog trena sve joj se činilo kao prokleta laž...bjesnim i naglim pokretom otrgnula je lančić i bacila ga u oganj nedaleko sebe...dignula se i izletila van na hladnoću...sve samo crnilo...kao i u njoj...osjećala se kao zarobljenom u svijetu punom mržnje i laži...i kao da nikoga nije briga...svijet je u ovom trenu bio pozornica, a ona je stajala nasred nje ne znajući što da čini...da li da glumi kao i milijun ljudi u njenoj blizini...ili da stane sama na noge i pokuša barem djelomično izmijeniti ovo što se nalazi oko nje...
Da, pogađate...stala je...ali ništa nije bilo bitno...vrisnula je najjače što je mogla..ali nitko nije čuo...njen je vrisak jednostavno izblijedio...zvučalo je to više kao tihi vapaj...toliko tihi...
A sad se vapaj pretvorio u jecanje...nije mogla izdržati...ponovno se našla na hladnoći...duga crna haljina bila je sve što je imala na sebi...i to nije bilo dovoljno...
Hodala je zaleđenim carstvom...na tankoj uzici za sobom vukla je svoje srce...više nije ni sigurna da li je još kucalo...samo krv...taj crveni trag ostao je kud god je prošla...srce je bilo po sredini zašiveno...ti konci polako su pucali...a iz njega su izrasli šiljci...šiljci toliko oštri da bi smrtno ozlijedili bilo kog tko bi pokušao to srce taknuti...hodala je i dalje sve dok nije došla do utvrde...bio je to više kao dvorac...teška vrata su se na njenu pojavu otvorila...ušla je...bilo je golemo...to ledeno carstvo...na zidu su se nalazile isprepletene crne ruže...na trnju još uvijek svježa krv...ulazila je dublje u tu odaju....došla u samo središte....tamo na uzvišenom mjestu...nalazio se maleni ormarić...ledeni kao i sve ostalo...
Savršeno mjesto za ionako mrtvo srce...
Mrtvo hladno ga je položila tamo...zaključala znajući da ga niko neće pronaći, i zauvijek okrenula leđa...tuga ju je izjedala iznutra...bilo joj je sve hladnije...nije znala kamo sa sobom...ionako joj više nije bilo do života...sva uplakana zaputila se prema sobi jednako hladnoj kao i sve ostalo tamo...njen blijed pogled zastao je na samom ulazu...u ogromnoj sobi golo drveće...a nasred nje crno jezero...nije dugo razmišljala...krenula je dugim koracima prema njemu...i taman kad se krenula bacit, osjetila je toplinu na ruci...povukla ju je i snažno primila...
Njen je hladan pogled uhvatio njega...da...opet je bio tu...kao i svaki put za nju...samo to nije tada shvatila...bio je tu kad god je pala...kad god je plakala...i sad je tu...i ovaj put ju je držao za ruku...i ovaj put su se njegove krvavo crvene usne stopile s njenima...
Post je objavljen 05.09.2007. u 18:43 sati.