Pisanje ovog teksta potaknuto je knjigom Slavka Kulića «Neoliberalizam kao Socijaldarvinizam» (Prometej, Zagreb 2004.). Kao što je priloženo u knjizi Kulić je osoba s bogatim životnim iskustvom i nagradama, a to je nažalost nužno da bi u današnje vrijeme netko mogao kritizirati neoliberalnu ekonomiju, a da ga se ne odbaci kao katastrofičara.
Ipak, prva stvar koja me je privukla knjizi je to što se u naslovu da isčitati kritika socijaldarvinizma, a to je prava rijetkost na hrvatskim prostorima.
Naime, jako malen broj društvenih znanstvenika se bavi navedenom temom ili ako se bavi nečim sličnim izbjegava se korištenje termina socijaldarvinizam.
A upravo je socijaldarvinizam, (odnosno zlouporaba Darvinove teorije evolucije njezinom primjenom na društvene odnose, čime se onda opravdava kršenje ljudskih i radničkih prava, jer beskučnici i otpušteni radnici se naprosto nisu mogli prilagoditi društvenim procesima) razlog zašto je naše društvo...hm... «u kurcu»!
Jedna od ključnih točaka za svakog socijaldarvinistu je mjerenje kvocjenta inteligencije, famoznog IQ.
IQ se uzima kao indikator osobe koja je pogodna za sustav. Međutim IQ ne može biti univerzalno mjerilo umnosti neke osobe, jer je kontekstualno vezan samo za potrebe socijaldarvinističkog društva kojim upravlja neoliberalna ekonomija.
Slavko Kulić piše da se još od doba Descartesa zapad usmjerio prema racionalizmu i utilitarizmu potiskujući hermetiku i holizam. Citiram: «Integralno prosuđivanje zbilje napušteno je, a parcijalni je um zavladao ljudskim mišljenjem s discipliniranim znanjem koji stvarnost zakonito pogrešno razumijeva, tumači, opisuje, eksplicira i interpretira....Discipliniranost i specijalizacija postali su uvjeti egzistencije, ovisnosti ljudske podređenosti, pokornosti i podložnosti. Hermantička načela (organizam, cjelina) zamijenjeni su parcijalnim načelima, humanističkom nasilnom orjentacijom «ljudskog mehaničkog ponašanja po sili». Ta sila jača s represijom, terorom jačeg spram slabijeg, s liberalizmom koji pojedinca drži zarobljena u utilitarističkom, materijalističkom svjetonazoru kao oklopu svijesti.» (str.196.)
Sve to je dovelo do toga da se danas podržava samo racionalna inteligencija, odnosno IQ, koji je svoj procvat doživio u dvadesetom stoljeću.
Po Kuliću takvo parcijalno promatranje (poimanje) stvarnosti može objasniti svijet samo po načelu podređenosti i nadređenosti čime se razara priroda i život. Primjerice, iako je usredotočenost samo na IQ dovela do niza fantastičnih izuma, baš zbog parcijalnog, a ne holističkog pogleda na svijet nisu se shvatile loše posljedice koje su ti izumi poput atomske energije, benzina kao pogonskog goriva imali na svijet kao cjelinu.
Citat: «S isticanjem IQ – racionalne inteligencije – ljudska je vrsta ojačala svoje biološke i neurološke ograničenosti (znaje kao moć, umjesto kao vrlina/prisvajanje radi profita, ostavilo je iza sebe posljedice antopogenih emisija: onečišćenja i kontaminacije biosfere i atmosfere) koje guše, razaraju život na Zemlji. Te antropogene emisije iskazuju se kao sredstvo masovnog uništenja života na Zemlji. Intenzitet rasta razornih antropogenih emisija ne smanjuje se, već naprotiv raste, a samosvjest o pogubnosti života na Zemlji nema.» (str. 200)
Stoga Kulić zahtjeva proučavanje i razvijanje emocionalne inteligencije (EQ) i spiritualne, odnosno sintezne inteligencije (SQ) koja bi poslužila kao most između IQ i EQ. Drugim riječima potrebno e ojačati svjesnost o postojanju drugih bića na zemlji, u prehrambenom lancu. Time bi imali potpunu sliku svijeta i ne bi uništavali prirodne resurse, istrebljivali životinje i time sam opstanak čovjeka doveli u pitanje.
Međutim, tome se prevladavajuća znanost i korporacije protive jer: «Globalizacijski procesi isključuju EQ i SQ jer su utemeljeni na afirmaciji racionalne inteligencije (IQ) u funkciji nasilna prisvajanja svega u korist individualizma, što je suprostavljeno socijalizaciji ljudske vrste očovječavanju, u korist animalizma, tj. socijaldarvinizma.» (str 202.)
Ja se slažem s Kulićem da se danas razum češće koristi u nasilne svrhe nego u mirotvorne. Čini mi se da su danas idejne vodilje znanstvenika ne filozofi s njihovim hipotezama o utopiji ili načinu kako svijet, svemir ili svijest funkcionira, već su im idejne vodilje generali s njihovim hipotezama o što ubojitijem oružju koje bi što lakše uništilo što veći broj neprijatelja.
Žalosno je da se jedno vrhunsko znanstveno i društveno dostignuće poput puta na mjesec moralo prvo razviti iz Njemačkog oružja osvete, bombe rakete V2, a da je prva upotreba otkrića razbijanja atomske jezgre bila u svrhu ubijanja atomskom bombom u Hirošimi i Nagasakiju, a svijet svaki dan strahuje jer zna da mogućnost potpunog uništenja svijeta realna zbog velike količine interkontinentalnih raketa s nuklearnom bojevom glavom.
Dobar primjer je film Dr. Strangelove Stanly Kubircka. Ipak, on je svoj doprinos razaranju svijeta dao u filmu 2001. odiseja u svemiru gdje je prikazao da čovjek evoluira tako što otkriva svoju sposobnost ubijanja u svrhu preživljavanja, a za to smišlja oružja sa sve većim dometom.
Drugim riječima od kosti do rakete s nuklearnom glavom.
Takvo gledanje na evoluciju se može protumačiti jedino ako na čovjeka gledamo kroz «socijaldarvinističke naočale», za što ne možemo kriviti Kubricka jer je takvo gledanje uvjetovano samom strukturom društva.
Meni se ne čini da je ljudska priroda takva kakva je opisana u 2001. odiseji, odnosno da «upaljač» svakog ljudskog evolutivnog skoka nije neko što ubojitije oružje i manjak empatije zbog individualnog opstanka (to može podsjetiti na kukavičluk), jer ponekad nečija žrtva može dugoročno djelovati na ljude, primjer s krščanstvom (samo koliko je ono dobra, a koliko lošega donjelo društvu???).
No, kod Kulića mi se ne sviđa to što individualizam izjednačava s nečim negativnim i sa socijaldarvinizmom. Naime, on tvrdi da je individualizam = egoizam i želi neka društvo počne gajiti više neke zajedničke vrijednosti, da na cijenu dođe zajednica, a ne pojedinac.
To mi se čini pogrešnim i podsjeća me na ono što je Nietzsche nazivao filozofijom krda. Krda mogu biti mnogo nasilnija od pojedinca, poput raznih bandi ili «modernističkih država» u kojima je poginuti za državu i vladara bio vrhunac nečijeg života (ironično i kraj – orgazmička smrt he, he). Osim toga krdo ima tendenciju svakoga pojedinca što se ne uklapa u njihov sustav vrijednosti, osuditi kao nedostojnog života, primjerice ne zadovoljava neke edruštvene standarde da bi ga se proglasilo čovjekom, pa ga se može gaziti kao životinju ili mu se može zagorčati život, pa kao što sam već pisao na blogu, zbog neprilagođenosti ga se proglasi ludim i natjera na samoubojstvo.
Zato sam ja apsolutno za individualizam, samo mi se čini da je individualizam kakav se propagira na zapadu zapravo prikrivena filozofija krda. Tako nešto mi je u e-mailu napisao moj prijatelj Vedran koji momentalno živi i radi u Kanadi – citiram: «...paradoks modernog zapadnog Kapitalistickog društva, jer ovo je društvo koje uvjerava svijet da
je bazirano na individualnosti, na snazi pojedinca, ali uistinu
raste i cvjeta na masi kolektiva i na neprešusnom izvoru mesa.
To isto meso koje ako se iskoristi pravilno moze poslužit za smanjenje troškova i za povećanje profita, to isto meso koje je samo b-roj, a kvaliteta je negdje drugdje.
Ovakvo drustvo je osudjeno na neuspjeh, ili na dubinsku transformaciju, samo nazalost u Americi, zbog prožetosti vojske državom, transformacija se moze samo postici vojnim porazom ili cjelokupnim krahom svjetskog tržišta. Kada ste svjetski policajac samo i jedino zbog vlastitog interesa i kada se ne ponašate kao velika nacija vec kao nasilnik, jedino što se moze dogoditi je da vam svi okrenu leđa, samo nažalost vi imate naoružanje, i nije pametno okrenuti leđa čovjeku s oruzjem...»
Pod krinikom individualizma se zaglupljuju mase koje popunjavaju ispražnjena radna mjesta nemilosnim otpuštanjem. Smatram da u zapadnjacima (socijaldarvinističkom svijetu) individualizam služi samo kao izgovor za potenciranje nemilosrdne kompetitivnosti među ljudima, koji će, da bi dobili što bolji posao «zajebati» drugu osobu. Na taj način direktori korporacija pravdaju i razna otpuštanja.
Kao: «Pojedinac taj i taj, nije bio dobar ljudski resurs, a kako imam masu ljudskog resursa koja samo čeka na njegov posao nije mi problem otpustiti tog i tog pojedinca bez obzira kolike će nevolje u njegovom životu to otpuštanje uzrokovati.»
Iz svega navedenog zaključujem da su ljudska i radnička prava na nivou kraja devetnaestog stoljeća, samo što je danas zapad otkrio život na kredit, pa ljudi, sve dok su zaposleni i tim činom ispunjavaju uvjet za dobivanje kredita, imaju privid ugodnog života.
Zato su preplašeni i žive u strahu, a gadan je život kad nisi opušten. Kupuje se oružje, vlada stres i sav novac i ideje se usmjeravaju na razvoj što ubojitijeg oružja.
Dok se sve ne uništi...
Post je objavljen 05.09.2007. u 14:06 sati.