Moj rođendan pada na Dan samoupravljača,
kad je osnovan prvi radnički savjet, u tvornici cementa u Solinu,
ništa se do danas važnije nije u nas dogodilo toga datuma,
mi smo malen narod, zalupan,
i to se u nas izvrglo u farsu,
ti samoupravljači, koje ni mrtve pijane,
zaboravljene u jarku,
nisi smio otpustiti.
Umiru od raka i dreka samoupravljači,
sve ih je manje, udebljali se,
danas gledaju njemačke igrane serije na njemačkoj televiziji
i više ne razmišljaju o sebi.
Životinje nikad ne mogu postati potpuni automati
kao što to mogu ljudi.
Pogledaj, prijatelju, niz Ilicu –
nitko se ne smije.
Moj prvi kontakt s Partijom bio je uzvišen, kristalno jasan.
Još nisam bio napunio 15., izmoren i mamuran, spavao sam u udobnom stolcu pri vrhu glavnog amfiteatra
Partijske škole u Kumrovcu.
Perspektivan omladinac, mlad novinar,
koji je upravo započeo štrcati sok,
popio je sinoć previše štoka s kokakolom,
hrče u fotelji,
polaznici omladinskog tečaja gađaju ga smotuljcima papira,
krišom hitnutim «materijalima» za diskusiju.
U tom trenutku u taj antički oblikovan prostor stupa
službeni gospodar misli svih hrvatskih komunista,
drug Stipe Šuvar.
Gospodar misli zađe na strminu, spušta se poprijeko,
između smeđe tapeciranih fotelja,
pa sjedne do usnulog muškića u plavoj košuljici,
kojem je na ramenu uginuo golub od papira.
Uočio je situaciju,
zaštitnički obgrlio naslon
i moja je glava pala na njegovo rame.
Probudio sam se, teški podočnjaci škilje u mene.
Ja se predstavim, on me pita zanimaju li me predavanja,
ja sam šutio, jesam li za kavu, pita,
i već sjedimo u restoranu, drug Stipe Šuvar i ja.
Službenog gospodara misli svih hrvatskih komunista
zanima što mislim o medijskom pluralizmu i ulozi mladih u njemu.
Ja sam mu odgovorio da se stvari uvijek mogu mijenjati samo odozdo,
inicijativom mladih.
Potom me službeni gospodar misli
pozvao
da mu se pridružim,
sutra,
u nacionalnoj radijskoj emisiji,
u kojoj ćemo
nas dvojica –
nas dvojica
govoriti
o ulozi mladih u suvremenom novinarstvu.
Emisija se zvala «25. sat» i bilo je kako je rekao:
on je govorio pola sata a ja drugu polovicu.
Premlad za Partiju, postao sam izvorni samoupravljač,
delegat u republičkom SIZ-u,
visok položaj,
trebao sam pasti razred,
nisam dolazio na fiziku,
udario sam profesora samoupravljanja kišobranom po leđima,
odbijao sam brati kukuruz po Kordunu,
ludovao sam sve dok nisam zaključio
da u meni preteže provincijalni fašist.
Dirljiv primjer Hrvatića u pubertetu.
Samoupravljanje nas je spasilo u ratu,
lupeški optimizam bio je glavni stup našeg morala,
mene je Šuvar bolje pripremio za otpor nego sto desničarskih svinja.
Znam da je bio gadan,
ali meni nije,
prvi put nakon tih kumrovečkih dana
susreo sam ga u lobiju kazališta Gavella,
godinu dana nakon konačne pobjede, prepoznao me,
otad smo se tiho nadmudrivali
na lijevim kazališnim premijerama.
Lijevi dramatičar Slavni Krojač premro je
od straha kad je vidio kako prisno razgovaram s njime,
tim sada nevažnim starcem,
koji je zadržao dostojanstvo da se ruga sebi i njima.
Prebili su Šuvara, i auto ga je trknuo,
brzo se ugasio,
čak mu ni ja nisam došao na sprovod.
Pogledaj, prijatelju, niz Ilicu –
nitko se ne smije.
Post je objavljen 04.09.2007. u 23:10 sati.