Svih ovih dana pomalo obilazim oko tipkovnice. Zaletim, se, krenem, pa odustanem.
Toliko se nekih, meni trenutno bitnih stvari, vrti po mojoj glavi, ali ne izlaze van. Neprestano ih pokriva i prekriva jedna te ista priča, ona koja je ovih dana napunila novinske stupce, donijela dovoljno materijala svim medijima.
Toliko sam daleko od ove tragedije, koliko već mogu biti. Balansiram i tražim pravu mjeru interesa. Ne želim biti dio toga. A želim. Dvojbeni osjećaji...
Nekako, čini mi se, ovakvo medijsko praćenje pomalo sliči na...prostituiranje, na iskorištavanje boli i tragedije u svrhe koje nemaju svoju pravu i iskrenu namjeru. Mediji su dvolična neman, podižu tenzije među ljudima, besramno stavljaju fotografije i snimke stradalih, a s druge strane na Dan žalosti emitiraju humoristične serije, sportske događaje, neke lokalne TV kuće čak i glazbene spotove.
Mediji su dvolična neman, pomalo mitsko čudovište, koje se hrani svim emocijama do kojih može. Samo neka budu plitke i površne.
Eto, zbog toga me ova tragedija, ova smrt osmorice ljudi nekako drži na distanci. Oko mi zasuzi, vrte mi se po glavi, ali izvana normalno živim. Doživljavam tu tragediju na svoj način, pa mi se čini da sam dvolična kao i medijske kuće. Ne nalazim dovoljno hrabrosti u sebi da si dozvolim jauknuti na glas, mislim, bit ću ismijana.
Ne dozvoljavam si prepustiti se očaju koji izvire, ne mogu si to dozvoliti.
I to nije očaj samo zbog ljudskih, izgubljenih, života.
To je očaj i vapaj, želja da se kazne svi oni koji zaslužuju. Svi oni koji u lancu snose krivicu za stradavanja ovih osmorice ljudi, kao i onih mnogobrojnih koji su godinama ginuli zbog nefunkcioniranja sustava, zbog glupih, namjernih, nenamjernih pogrešaka, zbog korumpiranosti, podvodljivosti vlasti, te kurtizane koja se samo besramno hihoće i radi za svoj užitak, kao i užitak svoje bogate klijentele.
Ruši se moj moralni zid, moj obraz, ruši, jer nemam hrabrosti izreći ono što mislim. Skrivam se, sama u sebe, zatvaram, kalkuliram.
Prokletstvo današnjice. Šutim, i pogibam glavu, umjesto da dignem bradu i sa svima vama, koji osjećate negdje u sebi ovu nepravdu koja nas okružuje, uzmem stvar u svoje ruke.
Samo ne znam kako. Nepravdu i bol ispravljati na isti način - nemoguće je. Nema povratka nazad, kao što su nepovratno izgubljeni ovi mladi životi.
Nepovratno.
Nema nazad.
Post je objavljen 04.09.2007. u 21:40 sati.