Kada je selo dobilo struju, baka Jela je gunđala nešto o smaku svijeta i zlima koje će nam civilizacijski napredak donijeti. Telefonske stupove u selu su postavili netom prije rata, linije nisu ni proradile Bog-zna-kako, a već se zapucalo i prva je granata oštetila upravo telefonske žice. Jedino je baka Jela likovala nad tim zlom. No, ništa od toga nije bilo ravno 'incidentu' iz 1987., kada su drugovi iz mjesne zajednice odlučili da se sve ulice moraju asfaltirati.
- Neću, ne dam ni pedalj svoje zemlje! – vikala je bejsomučno prijeteći i skačući od muke po avliji.
Razumno su s njom pokušali razgovarati i predsjednik mjesne zajednice i važniji ljudi iz Opštine, kapelan, novi župnik, čak i moj otac. No, kompromisa nije bilo!
U prvom projektu izgradnje u ulici Njivica samo je desetak metara bilo i dalje pokriveno šljunkom – onih desetak metara pred baka Jelinom kućom.
- Dat ćemo joj vrijeme da se smiri – rekao je Stijepo iz mjesne zajednice, nakon što je, kada je u svibnju bager došao prvi put, bacala jaja – svježe uzeta iz kokošinjca.
Bila je to kriva procjena. Toga jutra u rujnu, kada je bager dolazio drugi puta u selo, baka Jela ga je dočekala spremno. Pred kapijom je ležalo nekoliko dasaka sa zabijenim ekserima, i to tako da je oštriji dio virio visoko van.
- Jebemti, Jelo, ne izazivaj nesreću! Jebale te barikade! – urlao je Stijepo iz Opštine.
- Samo preko mene mrtve! Đavoli! – odgovorila mu je.
Uzaludni su bili i napori mjesne zajednice da otkupi zemlju, Jela nije dala svoju djedovinu!
Idućeg Božića ni svećenik nije mogao svetiti Jelinu kuću – nikada mu nije oprostila što je 'Božji čovjek stao na stranu Đavla pa htio asfaltirat cijelo selo'. Da je Bog htio da selo bude asfaltirano, posuo bi odmah asflat po njemu, a ne zemlju.
Stijepo je Jelu sreo pet godina kasnije, 1992. u progonstvu u Zagrebu. Čekala je zeleno svjetlo na semaforu, bila je pomalo nervozna i uplašena od tolikoga prometa. Nije imao srca biti zajedljiv pa dobaciti nešto o asfaltu...
- Eto, vraže, do čega nas je doveo taj tvoj asflat! – rekla mu je Jela. Nije mu mogla ostati dužna. Jednostavno, sve je zlo vidjela u tom asflatu i tom napretku civilizacije, koji nas je, bila je uvjerena, i doveo do toga prokletog rata.
Post je objavljen 04.09.2007. u 18:47 sati.