Sjeo sam u sumrak na bicikl
i otišao da ne mislim ništa.
Vozio sam uz malo bijelo svjetlo i dobasao do jednog igrališta gdje su neki likovi pod rasvjetom bacali lopte.
Prišao sam bliže i vidio da su to djevojke usred
uvježbavanja bejzbola.
Da me neka strana državljanka na privremenom boravku danas ujutro na cesti pitala:
"Oprostite, ima li u Zagrebu ženski bejzbol klub u koji bih se učlanila?"
pogodite što bih odgovorio.
Bile su mlade i sitne i naizgled krhke i
bacale su loptu dalje i snažnije nego što bih ja ikada mogao.
Fascinantnije je još bilo gledati kako precizno i lako hvataju te prstolomne projektile u polumraku.
Rekao bih za sebe da precizno hvatam dobačene stvari
ali, ipak ne toliko.
Odao sam počast snazi volje i vježbi do savršenstva - konceptima koje još nisam savladao -
i odglavinjao naprijed u neke šumarke
i još dalje.
Ponegdje, pekao se kukuruz.
Ponegdje, učinilo mi se da miriše kestenje iako sam se vjerojatno varao.
Otkako sam zadnji put sjedio na biciklu,
rodilo se mnogo žuto ocrtanih biciklističkih staza
i spustili su se nogostupi.
Jesen miriše na puno načina.
Danas su krenula u školu djeca rođena 2000. i neka djeca rođena 2001.
Znam jednu.
Sjećam se dana kad se rodila.
Bio je mart mjesec i život je bio nešto
drukčiji nego večeras.