Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/porto

Marketing

NEVIDLJIVE NITI NELAGODE


Ljeto nema osjećaja. Bez ikakva pitanja, ono vas postavi u bezizlaznu situaciju; baci u more poput udice, izvuče nešto napolje, a onda to ostavi da se usmrdi na suncu poput crknute ribe. Da bar dođe kakav galeb i pojede me… ali briga i njih. Lijene mrcine bezbrižno lješkare na valovima dok ja ležim na tvrdom kamenu.

Nedaleko od mene, bradati gospodin u društvu svojih godina, tamne naočale skrivaju mu pogled dok sređuje uredno isprintani tekst. Volio bi da je pisac koji provjerava rukopis prije izlaska knjige. Volio bi da tu, pokraj mene, nastaje roman o kojem će se uskoro pričati negdje u kavanama Rima, Berlina. Ne mogu odrediti odakle je. Virkam, ali predaleko je. A što ako sređuje neki zamršeni trgovinski ugovor? Ili prijevod tehničkih uputa za fitness sprave kakve reklamiraju putem TV prodaje? Čini li ga njegova usamljenost piscem? Jer dok ovo pišem, i dok mi mala kovrčava neumorno brblja o „Istambulu“ Orhana Pamuka čitajući čitave ulomke o mjestima koja bi na jesen trebali posjetiti, dok unaprijed smišlja avanture koje ćemo tamo doživjeti, poput Šeherazde u 1001 noći… i ja sam usamljen. Osim toga, od Istambula ne očekujem ništa. Znam samo da me tamo očekuje derviška frula, nay, koju ću pokušati nabaviti u nekoj od dervških tekija… sasvim čarobna frula, koja će odvesti na neslućena putovanja; na mjesta za koje sjećanjem ne znam da sam ikada bio… U predjele o kojima nemam koncepte, razglednice, turističke prospekte i bbc-ove dokumentarce. Ne želim razmišljati o njima, niti o ovom mjestu koje sam odabrao da na njemu provedem ljeto, kao nekom o posebnom mjestu. Želim putovati bez kretanja.

Bliži se podne. Sjedim na plaži u hladu stoljetnih borova. Leđima podupirem gradske zidine, nogama uzmičem od sunca koje sve više zauzima moj ručnik. Lagano nestajem. Skupljam se. Sažimam. U središte, u točku koja nije točka i koja istovremeno sadrži sve putove, radijuse svih beskonačnih točaka mog očitovanja, kružnice koja opisuje sve umišljaje vlastite pojavnosti. I samo to je dovoljno. Ova plaža je plaža. Ovaj čovjek do mene koji piše, piše o čovjeku. Ovo mjesto nije mjesto. Ova prazna teka u mojim rukama odavno je ispunjena. Ova žena do mene sva blista od sunca, natopljena uljima, poput vitke je sredozemne medvjedice. Ona ima gosta. Putnika namjernika. Neki mravac istražuje stranice knjige u njenim rukama. Po riječima kojima prelazi nožicama, napisat ću pjesmu. On je random generator, on je vodič, kao Vergilije Danteu, pravi kaos u redu, preslaguje nevidljive niti nelagode, poput drevnog je I Chinga, Knjige promjena u kojoj nasumičnim bacanjem drvca ili novčića slažete promjenjive i nepromjenjive linije, binarni kod, napukline u prividnoj stvarnosti… kroz njih se probija očitovanje apstraktnog… i tko zna kakve niti povezuju ovo mjesto s ostalim mjestima, kakav to algoritam, nevidljive silnice sada vode mravca i moju pisaljku.

Žena se pridiže i čita mi o četvorici tužnih istambulskih pisaca koji su ga odredili kao mjesto. Ako postoje neke tajne veze između raznih mjesta, tko li su ta četvorica na ovoj plaži? Ja? Bradati čovjek? Mrav… Tko li je četvrti?

Ja pišem pjesmu.
Bradati gospodin završava svoju knjigu.
Mrav korača i pjeva psalme o sočnoj koštici breskve.
Djevojčica s frizurom paža vadi smokije iz vrećice, slaže ih po ručniku, a onda se odlučuje za onog kojeg joj je njuškom dogurnuo izvezeni morski konjic.


Post je objavljen 03.09.2007. u 15:00 sati.