Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pastasuta

Marketing

Raj ili pakao?Nijedno.

Ne postoji raj. Isto kao što ne postoje pakao ni nebo. Niti ikakav oblik života poslije smrti. Nada je besmislena. Nećemo se vratiti u obliku biljke ili životinje, ili čira na nečijem želucu. Ne vrtimo krugove u nekom kozmičkom metaprostoru dok se u nama iskristalizira ono najbolje kako bismo bili pripušteni u nirvanu. Karma je dobra ideja, ali nema nikakve metafizičke reperkusije iako bismo u to strašno željeli vjerovati. Raj i pakao su poput plana B u koji očajnički želimo vjerovati jer se ne usudimo pomisliti na život bez tog pričuvnog plana B, nade u ispunjenje svih žudnji u nekom prostoru koji bi nam odgovarao poput savršeno skrojenog Diorova odijela. Povjerovat ćemo u bilo što, dok god je to ono što želimo čuti. Puni smo paničnog straha da nećemo dobiti tu drugu priliku, priliku za iskupljenje i zato se toliko trudimo pothranjivati iluziju vječnosti. Raj je izmišljen kako bi se siromašnim i obespravljenim dao osjećaj neke veće pravde, obećanje svih užitaka koji su im uskraćeni na ovom svijetu. Ponajprije stoga što bogatima i moćnima raj ni ne treba- oni su već u njemu; žive u udobnim stanovima koje gledamo na stranicama lifestyle časopisa, voze skupe automobile, nose dizajnerske kreacije i basnoslovan nakit. A nama ostalima ostaje iluzija da i bogati plaču, ponekad, možda ušuškani u svoje svilene plahte između pilatesa i psihoterapeuta. A sve to zbog toga što se od početka svijeta raj percipira kao jedno određeno-i uglavnom precizno locirano-mjesto beskonačnog užitka, luksuza i zadovoljstava. Muslimani vjeruju u raj pun prelijepih djevica za zaslužne muslimane, kršćani u astralnu livadu ispresijecanu potočićima i cvijetnim lijehama, a hindusi u neku vrstu usavršene egzistencije lišene svake želje i potrebe. Ipak, ono što i jedni drugi i treći zaboravljaju jest da život ne bi trebao-niti smio- biti tek čekaonica za nešto veće i bolje, jer se to očekivanje često ne ispuni ni u najbanalnijim životnim situacijama. Umjesto da budemo neprestance zagledani preko plota svoje zemaljske egzistencije, trebali bismo se potruditi da jedni drugima olakšamo i uljepšamo ovo ovdje i ovo sada, jer je to jedino u što možemo biti doista i nepobitno sigurni. Inače bi nam se, zbog tog zavodljivog obećanja vječnosti koje nam nude religije svijeta, moglo dogoditi da se- poput djeteta koje na božićno jutro pod borom ne nalazi ništa-na kraju, teško razočaramo. Jedan kolumnista New York Timesa u svom je sjajnom eseju napisao da ključno pitanje danas nije da li Bog postoji, nego zašto u njega vjerujemo. Isto se može reći za taj toliko opjevani zagrobni život- nije toliko bitno da li je smrt stvarno kraj svega ili tek početak nečeg puno većeg, nego zašto nam je vječni život uopće potreban. Drugom riječima, ako se nam treba tako malo da "umremo" od dosade, što bi se tek dogodilo u situaciji u kojoj bismo imali beskrajan rok trajanja? Bojim se da već znam odgovor... Postoje čitave civilizacije koje su, poput egipatske, izgrađene oko kulta zagrobnog života. Kao produktu vremena u kojem je sve zamjenjivo i kratkotrajno, teško mi pada razumjeti stanje duha koji stvara za vječnost. Unatoč svemu, vječnost neće izgubiti ništa od svoje patine patetične slike savršenog svijeta u kojem smo lišeni svega osim užitka i zadovoljstva. Vječnost će preživjeti kao posljednja laž, i jedina u koju nismo spremni posumnjati jer nismo u stanju podnijeti posljedice te sumnje koja potkopava laž u kojoj smo odgojeni i u kojoj svi zajedno živimo.

Post je objavljen 03.09.2007. u 01:11 sati.