Nema otužnijeg prizora od debelih stražnjica mladih hrvatskih "biznismena" u pretijesnim hlačama odijela koje se aritmično pupče na plesnom podiju hrvatske svadbe.
Od svih mladih ljudi, mladi "poslovni ljudi" najprije izgube oblik i
premetnu se dvije-tri godine po zapošljavanju u
nabubrene guzice napeto utegnute u fina sukna omirisana dizajnerskim parfemima.
Kada mladi hrvatski menadžer za ples skine sako i zavrne rukave, tad pogled pukne i na gnjecavu menadžersku mješinu ponad kožnog pojasa.
Lica im se gube zadnja - pokoja oštra vilica, šiljat nos, klempave uši - neproporcionalno uska glava na
razgnjecavljenom tijelu - otkrivaju nešto o žilavijim, nezaposlenijim danima.
Oni imaju novaca i nabijene radne rasporede.
Gdjekad, oni već imaju i dvogodišnje Franove ili Dore.
Supruge, za razliku od njih, često su vitke od žudnje za životom i tjelesnošću,
istesane pseudoistočnjačkom tjelovježbom trenutka.
Željnije strasti, one na svadbenom plesnom podiju odgovaraju na njihovu
oteščalu, znojnu aritmiju svojim
bijesnim ubadanjem štikle pred štiklu i senzualnim zabacivanjima regenerirane kose.
Oni - jer ne znaju plesati jer plesati nije muški - često izvode "šaljive" pokrete i plitko ironiziraju, zabavljajući pajdaše; znoje se, grle u, regbi, sportskom veselju.
One nikad ne plešu šaljivo.
One plesu pristupaju ozbiljno, s nježnom senzibilnošću ili energičnom, malo usiljenom strašću.