Marketing
Neznam kako dalje....
Što se dogodilo s mojom sposobnošću za krenuti dalje?
Kraj.Gotovo je.Nema više..Zasićenost.
Zašto onda sjedim doma ,pijem kakao i gledam njegove slike?
Jučer mi je bilo bolje.Zašto?
Trebalo je danas biti bolje.Ne bi li trebalo ići tako?
Tisuće pitanja..Suze mi se slijevaju niz oči dok ga gledam na slici i pitam ga "Zašto si me ostavio?".
Ne očekujem odgovor...
Duša mi gori od same pomisli da ću morati na faks...
Trebam biti pametna,suvisla...trebam se razviti.
Trebam gledati ljude u oči a ne rasplakati se.
Trebam početi govoriti više od "aha","dobro",
dok žele razgovarati sa mnom.
Ne razumiju...moja seka ne razumije,ne shvaća me...
Moja najbolja frendica me tješi...
Bolje mi je...taj tren...odlazim i kući sam prepuštena
opet sama sebi...opet sa svojim mislima.
Opsjedaju me njegovi pogledi.
Flashback me vraća u prošlost....
Sjetim se na tisuću sitnica u sat vremena...
Sjetim se kako me gledao,
sjetim se kako me držao za ruku
i bila sam tako sretna...
Obožavala sam njegove ruke...
Obožavala sam njegov dodir....
Zašto me ostavio da se suočavam s bolima?
Zašto mi govori da me voli,
dok me u istom trenu ostavlja da budem sama
u svojoj sobi
i da ga samo mislima održavam živog..
Trebam biti jaka,
a tako želim biti slaba...
Što mi vrijede riječi utjehe?
U očima svakoga vidim da ne razumiju...
Ne poznaju nas...samo on me znao.
Ni majka me ne poznaje kao on,
ni sestra me ne shvaća ko on,
ni frendice me ne poštuju toliko ko on...
Izgubila sam u jednom danu dvije osobe..
Najboljeg prijatelja i ljubavnika..
Bio mi je sve...
Bio je više od bilo čega,
a opet...
povrijedio me više od bilo koga.
Zašto sam ljuta?
Na koga sam ljuta?
Sudbinu,sebe,njega ili na okolnosti?
Neznam...
Sve je izgubilo svoju čar.
Da li je on bio moja srodna duša?
Ako jest,zašto je tako lako otišao od mene...
Zašto me nije zaustavio,
zašto me nije zadržao,
zašto nije našao načina da budemo zajedno?
Zašto?
Zašto sada sjedim sama u svojoj sobi,
kao da mi godi patnja koju osjećam,
dok mi svaki dan izgleda kao Božja kazna...
Da li si me kaznio jer nisam išla na misu?
Da li si me se odrekao zato jer sam nedostojna
tvoje...pa tako i njegove ljubavi?
Trebam li iz ovoga izvući neku pametnu pouku?
Slijepa sam...ne vidim ništa.
Udari me nečime,pokaži mi da je tako trebalo biti...
Koliko očaja mogu još podnijeti?
Seka se boji ući u sobu da me ne nađe mrtvu..
Kao da sam ja sposobna da se ubijem?
Kakve sam sreće,u tom trenu bi mi puklo uže,
ili bi zaboravila staviti metak u pištolj...
Ne...prevelika sam kukavica za to...
Ja vjerujem u patnju...
Vjerovala sam u ljubav....
Da li je ova patnja znak moje ljubavi?
Patim li zato jer ga volim?
Ponos....
Sposobna sam da mu dođem pred kuću
i molim ga da me uzme natrag...
Ali što bi time napravila?
Tako je trebalo biti...
Budućnost će donijeti bolje...
Ja ga sad trebam,
ja ga sad želim...
Danas smo se čuli...
Nisam mu htjela reći koliko ga trebam
i koliko ga volim....
Prokleti ponos..
Možda i bolje...
Ne želim biti slaba...
Ne želim biti očajna..
Ali poznaje me predobro,
ako da...
i taj štit je sigurno provalio...
Ne želim da si nađe drugu,
ja neznam kako bi to podnijela...
U mislima mi uletavaju slike neke
zgodne plavuše kako ga ljubi...
Sama pomisao mi srce steže...
Ne sada...
Želim da bude sretan,želim mu biti prijateljica
kojoj će sve moći reći....
Ali zašto bi bio sretan ako si nađem drugoga?
Drugi....Drugi dečko?
Kako useliti nekog novoga
ako srce još uvijek drži njegov ključ?
Jesam...nesigurna sam...
ljubomorna sam....
....ne volim sir kao on,
...ne volim aute kao on,
...ali ga volim beskrajno.
Bojim se te ljubavi.
Koga ja sad volim?
Volim njegove misli,
njegove uspomene....
Ali nema ga da me miluje,
nema ga da mi priča
i da me škaklja kako on zna...
Svi mi tupe koliko sam blesava
i kako je najbolje da krenem dalje...
Nitko ne zna kako...nitko nema lijeka.
Ne da se moje tvrdoglavo srce....
Kad god odlučim se pomirit s time da me povrijedio
i ako me ne želi da je vrijeme da krenem dalje,
ono mi vrati uspomenu,
zaboli ga i sjeti se njegovog osmijeha.
Želim zaspati mirno,
a znam da ću i ove noći slušati glazbu
do kasno u noć...
Nikome ne želim ove patnje...
Ne znam kako je njemu..
Sigurno mu nije lako,
sigurno je i njemu teško...
I dok mislim na to,
meni je još teže...
Možda će sutra biti bolje...
Nadam se...
Post je objavljen 01.09.2007. u 01:55 sati.