Opet onaj poriv, besmislena potreba da se izbaci, da se pokuša opisati, staviti u krute okvire prekrasnog nam jezika, potpuno rastaviti sve osjećaje koji mi nagrizaju dušu, te jednostavno nastaviti dalje, kao moderni zombi sapiens, kao da se ništa ne događa, niti se je dogodilo..s nadom da se ništa ni neće dogoditi..dođe vrijeme u životu svakog od nas kad se jednostavno poklopi..i najvedrije osobe, a s pravom vjerujem da sam vedra osoba, ponekad pokleknu pred svim crnim što život stavi pred tebe..jednostavno, u jednom trenutku se osjećaš kao ponosni klif na nekoj strmoj obali, osunčan rumenim i toplim Suncem, dok te more nježno škaklja svojim malim pjenušavim valovima, misliš da ti jednostavno ne može biti bolje, štoviše, zahvaljuješ se onoj Sili gore na tome kako ti je lijepo..ali..ubrzo nastupa nevrijeme, oluja, to isto rumeno i toplo Sunce, toliko jako i puno života, bježi pred mračnim oblacima, kišom, vjetrom, a do jučer nježno more pretvara se u vašim očima u plaćenika poslanog da uništi te lijepe trenutke blagostanja..i dok ste jučer stajali ponosni i pomalo sebični, sigurni u sebe, zahvalni što ste baš vi taj klif, koji jedini uživa blagodati Sunca i mirnog mora, sad se kajete, jer ste na prvoj fronti, baš vaš šiba okrutno hladno, nemirno i nasilno more, po vama pljušti kiša i uništava vas okrutni vjetar..
Tako slikovito se vrlo jednostavno može opisati život..zar se niste nikad tako osjećali? U čemu je onda stvar, gdje je smisao? Toliko teško, prečesto postavljano i zlostavljano pitanje..nije li jednostavnije živjeti bez da se ono uopće postavi? Jednostavno mehanički obavljati radnje, zatomiti emocije i praviti se da je sve ok..možda i je..ali ne mogu..dok je sunca i topline, ne pitam se koji je smisao, jer sam okružen njim..lijepota življenja, ugoda, mir, spokoj..smisao...tražite ga jedino kad nedostaje tih stvari..a meni ih trenutačno nedostaje..pa se onda pitam..užasno me živcira taj ciklički ritam života, redovita izmjena sunca i kiše, doslovno i preneseno. Pa zvučim kao malo razmaženo, sebično dijete koje neće loše stvari, hoće samo dobro..ali svi smo takvi, zar ne? Nije se teško trgnuti, potrebno je samo to izbaciti iz sebe..par riječi, razgovor, zagrljaj, poljubac..zar ne? Ljubav, zar ne? Svima fali ljubavi..iskrene, neiskvarene..ljubavi...često se dogodi da ona ne može razviti zbog sredine, zbog drugih, zbog komentara iza leđa, zbog zakulisnih igrica..neka, ljudima je dosadno pa se igraju..i oni trebaju neki smisao u životu, a budući da je njihov prazan, zabavljaju se tuđima, pa ih uništavaju, jer hej, njih ne boli nit dira, budući da nisu njihovi. Sve je u redu, sve je ok..na kraju krajeva, kao što sam već mnogo puta to rekao..la vita e bella, dragi moji..rijetki, ali dragi..
Post je objavljen 31.08.2007. u 22:05 sati.