Nakon mnogo godina, ležeći na plaži, dobio sam želju da počnem pisati rukom. U stvari, isprva sam poželio nacrtati nešto. Nekad mi je dobro išlo to crtanje. S druge strane pitomog Istarskog zaljeva, oko rta, poput lastavičjeg gnijezda svio se grad. Stoljetni borovi, kučice natiskane ponad zidina, vitki zvonik iz 19 stoljeća po uzoru na onaj Svetoga Marka u Veneciji. I upravo su mi ti Markovi mrki krilati lavovi sa šapom na otvorenoj knjizi s koje je erozija sprala napise PAX TIBI MARCE EVANGELISTA unosili neki nemir.. Kao da me s zidina i palača prozivaju i vele: vidi sve je prazno, već dugo nisi ništa napisao! I upravo sam to htio nacrtati. Te rogoborne lavove, neki strip snjima… avanturu nalik na onu Corta Maltezea u ovoj maloj Veneciji, kao što sam onomad kao dječak u svoju teku bez crta risao jedan s vedutama sličnog, otočkog gradića. Na ručniku do mene, moja draga udubljena u čitanje Carice od Shan Sa. Ona voli takve romane.. priče o ženama koje su spremne na žrtvu radi ispunjenja svoje sudbine. Pod izgovorom da idem po sladoled i voće iskrao sam se u grad da potražim papirnicu. No u papirnicama se više ne mogu nabaviti onakve teke za crtanje, one sa tvrdim koricama nalik na stare pocrnjele manuskripte od kože koje je načela zelenkasta patina nalik na mahovinu. Ova teka ima meke korice, zaobljene rubove, loš papir… Na njoj se nalazi stilizirani simbol rolera, nekakvog žohara, crteži skaterskih poligona, rampi i gelendera, onda onaj natpis: IT'S YOUR TURN… koji kao da mami, izaziva, provocira da se naglavačke otisnete, bacite u prostor… A mene u zadnje vrijeme straši prazan prostor. Plaši me bjelina Worda. O teki i pisaljki da ne govorim. U toj ledenoj pustoši kao da mi je umrijeti bijelom smrću, u nemogućnosti da se pokrenem, napravim sljedeći korak, artikuliram riječi. Smrznut… Da, smrznut je dobra riječ. Upotrijebio ju je i Bukowski u priči o kolegi piscu. Smrznut sasvim dobro pristaje ovdje na plaži, na +40, dok zvonik odbija petnaestu uru dana. Onda sam ga stao risati. Išlo je teško. Kemijska olovka je zapinjala. Gradić se naherio poput naplavljenog kostura broda. Vrijeme je do kraja uneredilo stvari… Onaj dječak risao je kao zmaj. Onda sam, odmah ispod crteža, počeo pisati. Nepovezano… Zapisivao sam riječi koje su mi padale na pamet. Slova su nalikovala na ovješeno rublje. Rublje na vjetru. Više kao notni zapis nego na pismo. A onda je krenulo… Nezadrživo… Kao kad je nakon mnogo godina Aureliano Segundo, unuk Jósea Arcadia Buendie u Márquezovoj Sto godina samoće, odluči polomiti zahrđali lokot sa vrata sobe cigana Melquidesa, pa otvara prozore da unutra prodre prijateljsko svijetlo, na policama pronalazi pronalazi knjige, netaknute rukopise i više nema ni traga hladnoći, prašini i paučini. Sve je čisto i uredno kad na dan ciganinova sprovoda; niti se mastilo zasušilo u tintarnici, niti se utrnuo žar u alkemijskom atanoru u kojem je nekad njegov djed kuhao živu. Onda uzima jedan rukopis u ruke i počinje čitati priču o ženi koja je sjedala za stol i jela samo zrna riža nabadajući ih pribadačama.
Post je objavljen 31.08.2007. u 16:24 sati.