Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Ima li tuga svoj miris?

Image Hosted by ImageShack.us
Ljeto, 2007.

Nije me jako dugo bilo tu, znam..Jeste me zaboravili? Ja vas nisam.. Morate mi oprostiti, nisam bila tu, nisam imala internet i neću još neko kraće vrijeme...Čitav život mi se zaokrenuo...

***
Naime....
Jednom sam pročitala negdje da ona vrata koja sa žudnjom gledamo jednostavno samo moramo otvoriti, naći u sebi hrabrosti i samo povući kvaku. To je najbitnije što trebamo napraviti, kasnije će se sve samo od sebe posložiti..
Pa hajde, pomislila sam, hajde da otvorim ta vrata...


****

I dok sam jurila starom cestom Rijeka-Zagreb u automobilu krcatom stvari, negdje tamo prije priključenja na autocestu, morala sam se zaustaviti.
-Trebate li pomoć, jeli vam auto stao? Pitao je neki postariji gospodin zaustavljajući se.
-Ne, ne hvala, sve je uredu, nasmješila sam se.
Nakon 5 minuta i kombi je stao sa dva radnika.
-Trebate pomoć, auto vam je stao?
-Ma ne, ne, opet sam se nasmješila.
-Aha, ma vidio sam da sjedite tu i plačete, pa sam odmah pomislio da vam je auto stao, moja uvijek zaplače kad vozi pa se nešto dogodi autu, znate..
-I ja sam takva isto, zaplačem čim ulja nestane, ali ovaj put to nije to, hvala..

A nisam zaplakala čitavo vrijeme.
Ni kad sam dala otkaz i kad me šefica molila u suzama da ostanem, držala za ruku dok sam je gledala u oči shvativši kako je svojim načinom života ostarila...u duši...niti kad me je 4godišnji nećak vukao za nogavicu i sjeo u auto ozbiljno rekavši roditeljima da i on ide sa mnom u Zagreb.. Nisam zaplakala ni dok sam sa curama bila vani i dok smo plesale kao da nam je zadnji put u životu i dok me je ona grlila i pitala hoću li zaboraviti sve one večeri u parku i našem klubu ... Nisam zaplakala niti dok mi je mama u suzama maneštru trpala u torbu da imam što jesti prvu večer kad dođem...

I onda tamo negdje nasred ničega zaplakala sam kao dijete.

I da, ja sam samo nekako otvorila ta vrata i sve se zaokrenulo. Javila sam se potpuno bezazleno na taj neki oglas u veliku firmu za koju nisam mislila da ću ikada upasti i upala sam u roku par dana.
Prvi dan traženja stana ušla sam u tu malu zgradicu, ostala bez daha i rekla – uzimam.

I sad sam tu. U drugom tuđem gradu. U nekoj međufazi. Malo se smijem, malo plačkim, malo sam zamišljena..
Hodam okolo sa bilježnicom i bilježim ulice. I tako jutros ostavljajući auto tamo, negdje, sasvim izgubljena među svim tim ljudima i nepoznatim zgradama hodala sam i pored mene je naglo projurio tramvaj i pomislila sam: Kako neobičan osjećaj....


***

Došavši u Zagreb, zagrlio me je i rekao:
-Znaš li da imaš drugačiji miris kad plačeš?


Da, valjda i sreća ima svoj miris.......



Post je objavljen 30.08.2007. u 13:56 sati.