Marketing
Ima li tuga svoj miris?
Ljeto, 2007.
Nije me jako dugo bilo tu, znam..Jeste me zaboravili? Ja vas nisam.. Morate mi oprostiti, nisam bila tu, nisam imala internet i neću još neko kraće vrijeme...Čitav život mi se zaokrenuo...
***
Naime....
Jednom sam pročitala negdje da ona vrata koja sa žudnjom gledamo jednostavno samo moramo otvoriti, naći u sebi hrabrosti i samo povući kvaku. To je najbitnije što trebamo napraviti, kasnije će se sve samo od sebe posložiti..
Pa hajde, pomislila sam, hajde da otvorim ta vrata...
****
I dok sam jurila starom cestom Rijeka-Zagreb u automobilu krcatom stvari, negdje tamo prije priključenja na autocestu, morala sam se zaustaviti.
-Trebate li pomoć, jeli vam auto stao? Pitao je neki postariji gospodin zaustavljajući se.
-Ne, ne hvala, sve je uredu, nasmješila sam se.
Nakon 5 minuta i kombi je stao sa dva radnika.
-Trebate pomoć, auto vam je stao?
-Ma ne, ne, opet sam se nasmješila.
-Aha, ma vidio sam da sjedite tu i plačete, pa sam odmah pomislio da vam je auto stao, moja uvijek zaplače kad vozi pa se nešto dogodi autu, znate..
-I ja sam takva isto, zaplačem čim ulja nestane, ali ovaj put to nije to, hvala..
A nisam zaplakala čitavo vrijeme.
Ni kad sam dala otkaz i kad me šefica molila u suzama da ostanem, držala za ruku dok sam je gledala u oči shvativši kako je svojim načinom života ostarila...u duši...niti kad me je 4godišnji nećak vukao za nogavicu i sjeo u auto ozbiljno rekavši roditeljima da i on ide sa mnom u Zagreb.. Nisam zaplakala ni dok sam sa curama bila vani i dok smo plesale kao da nam je zadnji put u životu i dok me je ona grlila i pitala hoću li zaboraviti sve one večeri u parku i našem klubu ... Nisam zaplakala niti dok mi je mama u suzama maneštru trpala u torbu da imam što jesti prvu večer kad dođem...
I onda tamo negdje nasred ničega zaplakala sam kao dijete.
I da, ja sam samo nekako otvorila ta vrata i sve se zaokrenulo. Javila sam se potpuno bezazleno na taj neki oglas u veliku firmu za koju nisam mislila da ću ikada upasti i upala sam u roku par dana.
Prvi dan traženja stana ušla sam u tu malu zgradicu, ostala bez daha i rekla – uzimam.
I sad sam tu. U drugom tuđem gradu. U nekoj međufazi. Malo se smijem, malo plačkim, malo sam zamišljena..
Hodam okolo sa bilježnicom i bilježim ulice. I tako jutros ostavljajući auto tamo, negdje, sasvim izgubljena među svim tim ljudima i nepoznatim zgradama hodala sam i pored mene je naglo projurio tramvaj i pomislila sam: Kako neobičan osjećaj....
***
Došavši u Zagreb, zagrlio me je i rekao:
-Znaš li da imaš drugačiji miris kad plačeš?
Da, valjda i sreća ima svoj miris.......
Post je objavljen 30.08.2007. u 13:56 sati.