prije jedno 2 - 3 dana, otišla sam u obližnji dućan mješovitom robom da bih pogledala jeli možda slučajno imaju boju za tkanine... nisu imali. to mi je bilo dosta čudno obzirom da je tih boja prije bilo na svakom koraku. bilo mi je žao jer baš imam jednu majicu koja ima poseban kroj koji vjerojatno neću više nigdje naći. ta majica je neke čudne sivkasto crne boje... izgleda kao da je netko bijelu majicu svezao u čvorove i zamočio ju u naftu. meni je to bilo ružno, al eto poklonjenom konju se ne gleda u zube, pa sam ju zadržala... mada ju ne nosim, samo stoji u ormaru. i meni je tako jednog jutra sinulo da bih ju mogla obojiti u crnu boju... mislila sam, ono, možda bih ju nakon toga i mogla skombinirati s nečim. trebala mi je boja... nisam znala gdje da potražim pa sam pomislila da vjerojatno ima u običnom dućanu... ušavši u dućan, odmah sam se uputila prema kraju dućana jer su se obično tamo nalazile te gluposti. dražesna gospođa koja je inače radila u tom dućanu kao prodavačica, odmah mi je prišla i upitala može li mi pomoći... meni je to bila potpuno normalna stvar, da je prodavačica uljudna... i nije mi ni nakraj pameti bilo da nije uvijek takva. par minuta kasnije u dućan je ušla djevojka mojih godina. djevojka koja zaista nije loša. ista ona gospođa koja je meni minutu prije prišla i nudila mi pomoć, nije ni primijetila da se jadna djevojka ne može snaći među nepregledno složenim sokovima. prodavačica nije ni pomislila da bi joj mogla pokušati pomoći onako kako je meni pokušala. i dok sam ja razmišljala zašto je tome tako, zamijetila sam kako djevojka, nazovimo ju nera, ima na sebi iznošenu odjeću koju je vjerojatno dobila od nekoga. nije bila počešljana, a i maskara joj je bila malo razmazana... kao da ju je stavila dan ranije. pomislila sam da je možda njen izgled razlog prodavačicinom ponašanju. a moj zaključak nije bio daleko od istine. nera je zatražila pomoć, a ova joj je samo dobacila, onako s kase, gdje bih se trebao nalaziti sok koji je nera tražila. kad sam shvatila kakva je gospođa s kase koja se smješkala urednim, a bila osorna prema manje urednim ljudima... naglo mi je pala u očima. nisam mogla vjerovati da se netko može tako ponašati. osjećala sam neku neugodu jer sam par minuta prije toga čavrljala s njom. nije mi bilo nimalo drago kad mi je prošlo kroz glavu da sam se i ja možda koji put tako ponijela. spustila sam glavu i pošla kući... nije mi više trebala boja. izlazeći iz dućana, pozdravila sam svaku od njih zasebno... nisam htjela vjerovati da sam i ja nekad nekoga sudila po vanjskom izgledu. kad sam došla kući, otvorila sam jednu knjigu o psihologiji, jednu od mnogih koje imam, a da iz nepoznatih razloga samo skupljaju prašinu. knjiga je bila skroz laički napisana, to volim. bilo ju je jako lako čitati. u njoj sam naišla na nešto jako zanimljivo. pisalo je kako uvijek lakše oprostiti i pomoći lijepim ljudima. eh, fiziko moja... ta mi je rečenica bila kao pljuska.