27.8.2007. zagrebačko jezero Jarun
Ako niste bili tamo, onda ste već vjerojatno sve čuli o tome (barem unaprijed, jer je jaka marketinška mašinerija sjajno odradila svoj posao), ali sumnjam da ste uspjeli sve pohvatati, jer naime na 4 stejđa loviti hrpu bendova u cijelosti je bila Nemoguća Misija.
Sumnjičavo smo vrtili glavama na činjenicu da će se Festival održati na ponedjeljak i utorak (loš timing), no izgleda da je publika ipak više gladna dobrih koncerata i okupljanja (i naročito festivala), a manje opterećena radnim tjednom i novcem. Nekako se preštirka i vozimo dalje.
Prvi dan je bio odokativno duplo slabiji posjetiocima nego drugi dan, ali nemojte me držati za riječ. No ne vjerujem ni muriji da je bilo cca. 6000 ljudi jer nije, bilo je dosta dosta više, sto posto.
Prvi dan je štekala i organizacija oko ugostiteljstva (bonovi za piće i hranu, pa nepregledni redovi prvo za bonove, pa poslije za cugu) što drugi dan nisam baš primjetila. Što su napravili, ne znam ali bio je OK.
Možda je bilo još štogod, ali meni je bilo nebitno.
Ali uvijek može bolje (organizacijski i sve drugo također, dakako).
Da li je za kritiku ili ne to što se istovremeno sviralo na par stejđeva, pa ako si htio vidjeti i čuti u cijelosti dva tri benda piši kući propalo. Mene je baš to konkretno najviše pizdilo.
Sa strane novinara i fotografa: nemam što posebno kritizirati, osim nefleksibilnih 2 sata za svaki dan posebno za podizanje akreditacija i tu usred radnog dana i previsoki stejđ na ViP-u (i nikakav podest za fotografe da im se malo pomogne), ali slikala sam u daleko gorim uvjetima pa mi je ovo već uobičajeno.
Ostalo 5. Čak smo se mogli parkirati i iza "žice".
Prvi dan sam se spetljala sama sa sobom, sa svojim autom i pješačenjem sa Triglava (ne pitajte me ništa!) i na planiranu Rojžicu (Roisin Murphy iz Moloka) stigla nakon što je završila, pa vam tu nemam što pokazati niti reći, osim onoga što smo svi čuli od ostalih.
Na također planirane Happy Mondayse sam također zakasnila, ali sam ih zato uz Iggy Popa & Stoogese jedine odslušala od početka do kraja.
Da odmah napomenem nešto što vrijedi za sve izvođače na Festivalu (osim za Stoogese i Majke): s nijednim izvođačem nisam "na ti", odnosno ili nisam nikad prije festivala čula za njih, ili mi nisu nešto jako poznati pa sam ih slušala smanjeno, ili ih dovoljno slušam i poznajem ali nisam ekspert jer to nije moj favorite đir muzike. No muzika je moj svijet, pa dakle nisam pikzibner za nju.
Drugim riječima, otišla sam tamo kao netko koga su ti bendovi trebali obradit, impresionirati, dojmiti, pridobiti za sebe jer sam bila "posve otvorena za pregovore".
Happy Mondaysi jesu. Bili su na VIP stageu i bili su odlični. I nakon hrpe godina koliko su zajedno (20tak i kusur) još im se tulumari, zabavlja i definitivno uživaju u tome što rade. Ili skakuću ili se frajerišu na pozornici (frontman Shaun Ryder), ali ti to sve samo izmami osmijeh na lice. Ako me pitate što oni sviraju... a svašta, ne znam: rock-pop-hip hop-house-funk, sve živo, al' nije važno jer je dobro. Dovoljno da ni ne odem na Obojeni Program...šta sad? oni su dobar rock bend iz Vojvodine, ali njih ipak mogu negdje čuti "u kvartu" Balkana.