bijah.
vidjeh svijeta.
i Pariz po kiši, i London po standardnom vremenu,
i Munchen po suncu.
bilo bi prirodno da odložim kofere na neko vrijeme.
ali daleko sam od prirodnog.
ovaj put za stvarno.
godina dana nije tako malo,
a ljudi se mijenjaju.
očekivati da sve ostane isto bilo bi kao da pušem u iris i očekujem da poleti kao maslačak.
a neće.
ostat će na istom mjestu.
znam to.
strah je mala riječ za trenutno stanje u mojoj glavi.
odjednom treba postati velik.
a ja sam još premala.
i mnogo je ljudi oko mene.
postoje moje cure.
postoji, kakva god da jest, obitelj.
dva oka s malim sunčevim pjegama ljeti.
nikad izgovorene riječi.
lica zbog kojih nikada ne bih otišla.
što je tu je.
ako bude bilo sreće,
srest ćemo se opet.
ako ne,
sreća je već i to što smo nekad dijelili vrijeme.
neopterećene osmijehe i suze.
ništa nije bilo gumeno kao što se očekuje da će biti.
ali trudit ćuse da nikad ne postanem gumena.
nimalo.
sad odoh promatrati svijet kroz uštogljeni kostim i naočale.
i'll miss you.
all of you:)
/veliki virtualni zagrljaj/
Post je objavljen 29.08.2007. u 18:57 sati.