Očaj... Uvin čaj protiv upale bubrega. Sirupi, tablete, alternativna medicina, vješci i babe gatare.. Ne! Problem nije u tijelu. Zapravo.., je. Duboko u tijelu. Nema tablete za dušu. Sve je to u glavi.
Moram čistiti. Moram puno čistiti. Sve je prljavo. Bakterije i virusi, a ja sama sa svojom metlom i šakom pilseva.. Nitko me ne razumije.. Ja se ne razumijem..
Možda ...............
Ako ................
Ne!! Već je previše «možda» i previše «ako»..., previše pokušaja .... Ne mogu više! Zašto?! Čemu?! Sutra je jučer, a danas i za godinu dana je isto. Kako?! Zašto?! Čemu?!
Nisam više ona koju voli. Mrzim ga!! On je kriv! I njegova majka!! Oni su krivi...
I ljudi u samoposluzi... Kriv je slučajni prolaznik loših namjera. On je svemu kriv! Zbog njega sam takva. Svijet je opasno mjesto. Opasnost me vreba na svakom koraku. Možda je najbolje da ostanem doma - lijepo se zavalim i upalim telku. Da! Život bi trebao izgledati kao sapunica. Svi znaju tko su pozitivci, a tko su oni loši.. Da!! Ili?
Boli me glava. I grlo.. Mislim ... Ne! Bolje je ne razmišljati. Totalno se isključiti!
Možda da stanem na vagu? To me uvijek smiri. Nitko neće znati. Još samo jednom...
Kako sam debela!!! Fuj! Mrzim se! Mrzim sve one sretne mršavice što paradiraju gradom. Neka njih napadne čovjek sa špricom! One su krive!
Ne! Kriva je moja majka, ... i baba! U metropoli je bilo sve drugačije. Imala sam kontrolu. Uz sve one sjebane prijateljice nisam razmišljala o sebi.. One su krive!!
Ne! Kriva je ova kuća i ova metla i onaj prokleti ormar koji sam razbila u naletu bijesa... Nestaje mi snage, i krivaca ..., živci mi popuštaju .... najbolje da popijem još jedan uvin čaj.
Post je objavljen 04.09.2007. u 12:53 sati.