Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/justapound3

Marketing

kasno je...vrijeme ili...ja

budna sam poput zivotinje koja vreba za hranom.Cini mi se ko da nemogu zaspati.I kao da necu dok ne pojedem nesto. Nisam umorna,javljaju mi se nekakvi nagoni i porivi kao da sam grabezljivac, u ovom trenutku bi i muhu mogla pojest. Sjebana sam. Ni truncicu umora u meni.A trudim se.Vjezbam cjelu noc dok se ne umorim. Ocito to nikada nece doci.Ako nista bar cu smrsaviti. Moram. 54 je previše i za slona. I evo sjedim opet i drmam nogu bar da izgubim ono malo kalorija koliko mogu. Pišem blog.U nadi da ce netko procitati i naci sebe u mojim textovima. Zaista. Glupo se osjecam.Znam kakve posljedice ova igra ima. Vec mi se vrti.Proslo je dosta dana otkako nisam jela. Ne zelim opet imati ista sranja ko i prije. Vjerovatno ovo nije moja krivica, nije nicija, ovo je moj izbor. I s time moram zivit. Krivu igru sam odabrala.Igru koju neznam igrati,Igru u kojoj na kraju ja gubim jer je moj sučesnik presnazan za mene. Ali trudim se. Trudim se dokazati da ima nade u meni da ima snage i da cu ovaj put...3 put ipak ja izici kao pobjednik.Pokazati kontrolu koja me je napustila.Ali stvaram novu, iz dana u dan sve sam snaznija, osjecam to. Ne zelim se gledati u ogledalo. Uzet cu minimalnu granicu 50 i onda se pokusat kontrolirat.Naci optimalni nacin prehrane za sebe.
Mozda shvatiti da sam ja ovakva kakva jesam i zivjeti s time i na kraju kroz neko vrijeme, mozda zdravo vrijeme doci na zdravi nacin do svojeg cilja. Bez sonda u nosu i aparata. Bez onih vjesala koje sjede pokraj mene u krevetu i rigaju same po sebi u svoju spavacicu d nitko ne vidi i onda dok se tusiraju ispiru sa sebe tvrdokorne mrlje bljuvotine. Zelim s emaknuti od tih cudovista. Od onoga sto sam nekoc bila. Makar psihički na neki nacin pomoc sebi shvatiti koliko me ljudi vole i postuju...

SEREM

nitko mene nevoli.Nitko me ne postuje cak ni vlastiti roditelji. Da se sam anisam poslala u bolnicu oni nebi nikada. Kaj njih boli kurac kad su oni ti koji su me doveli ovdje u ovo stanje. Ja zivim u debeloj familiji, svi su debeli i pohotni prozdrljivci. Ja sam jedina koja valjda odbija tu strast... taj glupi gen ugraden u moj i vec odavno bolestan um. Imam valjda par ljudi kojima je stalo do mene. Ali oni odavno se bave tim istim problemom i nemaju vremena za moje gluposti. Ne zelim umrijti i pokusavam kontrolirati svoje zelje. Mozda je 46 zaiSta premalo za mene.Makar ja to tako ne vidim ali valjda su drugi pametniji od mene. Većina uvijek pobjeduje tako funkcionira ovo korporativno drustvo puno kapitalista. Neznam vise ku sto a vjerujem. U tuda ili vlastiita uvjerenja.
Makar volim imati kontrolu.Nekada prelazi granice ali opet ja vladam situacijom i to je jedino sto je bitno.

Trenutno...


SE OSJECAM KO GOVNO. Jadno i bespomocno, ko da smrdim na 10 km... kao da ljudi osjete moje emso koje mi trune pod kozom iz dana u dan. Poput kave jadne životinje.Mozda stakor. Da tako se osjecam.Kao da zivim za svaki trenutak is vaki udisaj bez spoznaje o tome sto ce mi se desit. Zivim sada, ne jucer, i ne sutra, nego bas ovaj trenutak. Sirom otvorenih ociju ,poput ptice. A cesto sam umorna ali krila me i dalje nsoe tamo di mi je odrediste. Vrebam plijen. Vrebam sve. Poput zivotinje. Njuh mi je ostriji no ikad,cujem ono sto zelim i nemoram i nesmijem i ne zelim. Osjetim svako strujanje zraka, toplinu i hladnocu. Svaki dodir je 10 puta jaci sve me boli na sve sam osjetljiva. Svaki šapat je poput vriska za mene. Želim ih sve ubiti smao da bude savršena tišina i mir. Da mogu napokon uzivati u onome sto sam stvorila.Sebe. Polako do savršenstva, polako i sigurno bez icije pomoci samo ja i ona. Ona je uvijek bila tu.I ako me svi ostave ona me drzi za moju slabasnu ruku i vodi me dalje. Nekad me zeli ubiti a nekada mi i pomaze.I sjebe me nekad tek toliko da bi mogla iz početka namjerno iz dosade.Ona uziva u tome, ja sam joj najzabavnija smao mene zeli provocirat.A to radi itekako dobro vec zadnjih 5 godina. Samo me odvlaci od zdravog razuma. Ona ne postoji ali za mene je itekako stvarna... nekada kao da ju vidim. Odurna je. Ona ima samo kosti i kozu. Meso ju je odavno napustilo. Izgleda poput aliena ali opet na cudan nacin tako je prekrasna. Poput kakve balerine. Savršena. Kao da samo sto nije pšoletljela. I sanjam ju. I vidim ju u sebi. Duboko pod svojim debelim mesom. I zelim da izade. Ali kako izbaciti gosta iz kuce. Osvetit ce mi se. Zar nije ovo dovoljna kazna? Sto ako me napusti i postanem kao svoja majka. Ogromna. Ne zelim da ode. Ona je sve u što vjerujem. Moja jedna nada za daljni život...ili smrt. Prekasno je da bi ovako razmišljala... prekasno je...idem pokušat zaspat...


Mozda je vrijeme da ona ode.... mogu i sama.. ne zelim da me protjeruje iz vlastitog tijela.... to je zaista zadnje sto mogu izgubiti,sebe.

Nemogu, ne zelim....

Post je objavljen 29.08.2007. u 02:51 sati.