Marketing
Migracija Pellena
Evo vako.
Potaknut zdravim i konstruktivnim drugarskim kritikama mojih dragih drugar`ca iz Komiteta, ovdikar`ce vas izvoljevam obavjestit da će selidba da ne kažem migracija Pellena odigrati u petak ili subotu u ranim jutranjim satima, i to će zasigurno biti luda kuća. 
Šutke, sa suzom u oku i grčem na licu pokupit ćemo šatore i gunjeve, bičem podbosti naše čilaše upregnute u zaprege i u velikoj ali dostojanstvenoj povorci ćemo se uputiti prema Sjeveru, u bolju budućnost. Ili kako je još onomad u staroj Perziji rekao jedan pametan neki Nijemac: Alea iachta est iliti Preko trnja do zvijezda.
Nakon što je naša predhodnica (ja) veći dio stvari u dva navrata u punom vozilu translatirala iz točke A u točku B, sada su na redu pioniri iz Komiteta. I tri-četiri torbe i kolica. Budući još nismo nabavili primjereno vozilo (kombi, kamion ili baremko karavančić neki), di ćemo ih potrpat samo Bog zna. Mi smo umjereno optimistični da ćemo uspjet. A tek tri-četri sata zbijeni u maleno vozilce. Ame mako. Već vidim šta će to bit. 
Dizanje će biti u cik, krik ili drhtaj zore, kako bi još sneni ili još bolje usnuli (ah lude želje ludi snovi) podmladak prebacili na noć prije utvrđene položaje u vozilu. Nakon što ćemo moje najstarije zlato buditi nekih sat i po do dva, ovaj najmlađi će već ogladnit pa će vikom probudit srednjeg, koji će odmah s oduševljenim osmjehom na licu pokušat iskočit na glavu iz krevetića. Kada to uspije pridružit će se mlađem bratu u plaču. U neregularnim uvjetima, vođa čopora (ja) će iznijet Cvilu i Cendru prema vozilu, bezuspješno ih pokušavajuć umirit. Za to vrijeme dvije ženske će proživljavat epsku dramu s primjesama trilera, jer moje žensko plačkavo ljutkavo čedo neće moć nać peraje, bez kojih neće moći nikako ali baš nikako preživjeti u Zagrebu. Tu će negdje moja mila zakonita doživjeti svoj prvi živčani slom. Kada konačno potrpamo (stisnemo, uguramo, natrpamo) moju malu rakovu djecu u vozilo, Sunce će se već smijati sa zenita. 
Za prvi dio puta predviđam mirno do malo valovito more. Dva do tri bofora. To mislim na prvih petnaestak minuta. Nakon toga počinje urnebes. Srednji će pokušati sve i sva da ubije dosadu na putu. Kad kažem sve, onda mislim na sve što mu padne na pamet, a to je dosta, a kad kažem sva, mislim na čuda svijeta. Drugi mali (onaj mlađi) će već negdje oko Zadra inzistirat na uravnoteženoj i pravodobnoj prehrani. Čitaj, daj sisu sad i odma drugarce majko. Ili ću poplavit, pozelenit, poljubičastit od plača. Ona starija (tele moje šareno) će na Klisu nestrpljivo pitat jesmo li već blizu Zagreba. Pa će isto pitanje ponoviti kod Prgometa. Pa kod Skradina, pa pred Svetim Rokom, pa kod Gospića. Pa će se htjet igrati kaladonta, ili još bolje, brojati vozila. Moji su plavi i tamno sivi, a njeni su crveni i svijetlo sivi, pa kojih više preteknemo taj je pobjednik. Onda ću ja pokušat s njom igrati tablice množenja, što će joj brzo dosadit, a osim toga teško je razmišljat dok Cendro urla a Cvile pokušava odvalit naslon za glavu vozačevog (mojeg) sjedala. Pa će onda kod Otočca opet pitat da kad će više već taj Zagreb. A kod Kapele će se demonstrativno rasplakat, jer je živciraju braća, ovaj manji jer stalno plače, a ovaj srednji jer je maltretira još od Gračaca kada se nakon niza neuspješnih pokušaja konačno jedva jedvice izbavio iz autostolice, pa je nakon toga u više navrata počupao sestru ili je zviznuo po leđima, bacio kanticu na mlađeg brata, popeo se na zadnje staklo, pokušao otvorit vrata, pokušao otvorit prozor, pokušao preskočit preko vozačkog sjedala do volana, pokušao se podvuć pod sjedalo, i pokušao još niz drugih egzibicija...
Nakon što zakonita kod Bosiljeva doživi treći živčani slom 
(drugi je bio oko Svetog Roka), sve će se smiriti, jerbo ću ja tu uletit ko precjedavajući i odgovorni da uspostavim neka pravila i zavedem red, osim što će najmlađi suze gorke liti do Zagreba, jerbo mu ta maćeha od matere ne da ono njemu najdraže (sisu). A onaj srednji će bacit mobitel mečeta mojeg najstarijeg kroz prozor, što će proizvesti vulkansku eksploziju koja će dovest do niza daljnjih reakcija (da ne kažem eksplozije cendranja) koje će dovest do živčanog sloma (četvrtog) zakonite mi drage. Taman negdje na parkingu pred našom zgradom.
Nakon toga sve će se smirit. Tri-četri sata kasnije kad ih sve uspavamo.
Pa ti reci da je lako bit precjedavajući i odgovorni. Jedino se tješim šta je zakonitoj još gore. Pa je cmoknem čim se toga sjetim, pa onda ona misli da mi je posebno draga. Pa smo onda odma oboje bolje volje. Tim više što smo preživjeli i taj dan, a djeca su korak bliže fakultetu i odlasku od kuće. 
Ostan`te mi na liniji. 
Drug Džo.
Post je objavljen 28.08.2007. u 23:27 sati.