Komiža/Ražanac/Tunis

Marketing

Htjedoh strusit sve ovo u jedan tekst pa evo ga:

Dakle ovo lito bilo je u najmanju ruku drugačije od ostalih - time što me doma uopće nije bilo osim par okolorođendanskih dana. Počelo je sve odlaskom cijele moje femili u Komižu - osim mene. Ja san ostala sama u stanu i guštala ka prase u blatu - tj. dok mi nije sinilo da bi eventualno bilo bolje bit uz more i točat se od jutra do sutra, umisto cile dane provodit pod klimom. Prvi katamaran i ja im se nacrtah u Komiži.

Evala moje najlipše misto (uz Bašku Vodu) na ovoj obali. Par noćnih prekuvavanja u sobici bez klime balansiralo je s cvrljenjem na prekrasnoj mještanskoj plaži uz knjigu od cca 800 strana (barba Martin je u điru). I voila - uvatih za divno čudo nešto boje tako da nisan izgledala poput zalutale irkinje na ovim prostorima. Komiža bješe kratko i slatko odmorište koje su, kako vidim, pohodili mnogi blogeri, a svaka riječ za opisat tu neiskvarenu ljepotu (a time mislim na izostanak onih novih nakaradnih kuća tipa: nu-moje-veća-je-od-tvoje) je suvišna - zato na katamaran, trajekt, jahticu, jet-ski što-li-već i uvjerite se sami.

Sljedeća postaja: moja Keti i njen Ražanac ;)
Deja vu prethodnog lita - kupanjac, guštanjac, zezanjac, ali i ove godine dosadno, isprano Zrće :) Osim dangubljenja po prvi put sam radila ono što bi me moglo čekat u budućem životu - "pribundavala" mriže i narafski pritom sam slomila nokat, no svejedno guštah :) Bilo je ulova, bilo je bure, bilo je kratkih okolnih izleta i međumještanski nogometni turnir koji je prikladno bio baš u Ražancu za vrime mog boravka. Dani su proletili u trenu i nažalost moja "mjesečna ženska pokora" me otirala u udobnost vlastitog kreveta natrag u Split - iščekujući kulminaciju ovogodišnjeg lita negdje doli, južno, preko puta Mediterana.

Niti nakon petosatne vožnje vlakom i dvosatnog leta nije mi ušlo u glavu da san kročila na posve drugi kontinent, pogotovo ovaj na koji poradi fobije nabijene mnogim dokumentarcima koji uključuju viruse, bakterije i ostale fine gadarije - mislih da nikad neću pohodit. No ispalo je posve drukčije, naime od sad je to moja top destinacija ;)

Tunis, Afrika.
Ništa novog nisam otkrila pošto se čopor Hrvata svakotjedno preljeva na novčano vrlo prihvatljiv odmor u relativno dalekoj zemlji, no za mene je sve bilo poput Oza (pritom ne mislim na seriju za kojom su se iz meni nepoznatih razloga svi pomamili - već na Dorothy a.k.a. Judy Garland - ring a bell?). Tek se vratih i već bi natrag :)

Dakle Hammamet - hotel Le Khalife - nije vrhunac kvalitete no ja san bila i više nego zadovoljna, što li smještajem, što li spizom, što li zabavom. Osim što smo hedonistički uživali u svemu što Tuniška klima pruža, posjetili smo i neke amo reć bitnije kulturološke lokacije poput Kartage. Jednostavno rečeno - jedan dan na +45 stupnjeva po najvećem zvizdanu među ostacima davne civilizacije koja je za sobom ostavila pijesak, prašinu, nešto kamena i nimalo hlada bilo je dovoljno kulturološke osviješćenosti za mene. Kod odmora preferiram onaj dio koji ekšuali uključuje odmor, što hoće reći da je ostatak vrimena potrošen na plažu, bazen, kratke šetnjice po njihovim pazarima, medinama te dnevne i večernje veselice.

Ono što je fascinantno koliko i zastrašujuće, jest da tamošnje ceste nemaju semafore, njihov promet se oslanja na kružne tokove i prednost spretnijih, što je uzrokovalo oveće gužve u kojima se ja nikako ne bih snašla. I taman kad sam se u tom prometnom kupusu počela osjećat relativno sigurno - pred našim očima došlo je do sudara. Ništa strašno - no čisti primjer veće efikasnosti semafora, pred ovakvom anarhijom u prometu.

Nije se teško naviknuti na njihovu klimu i srdačno, glasno, ponekad naporno stanovništvo, no promjena je ipak promjena i ja nisan prošla lišo. Jedne noći cijeli hotel je probudio vrisak - dostojan Poirotovih priča - a pogađajte iz čijih se usta oteo :)) Nisam sa sobom imala svoj dreamcatcher i prvi put nakon dosta vrimena imala san noćnu moru - što je rezultiralo visokim C(e) ravno iz mojih glasnica, kojeg ne bi bila ni svjesna da nisan prestravila prvenstveno ljude u vlastitoj sobi. Ekipa - sorry :)

Rekli su mi da Tunižani vole plavuše jer nose sriću ili nešto tako - e pa čini se da su im narančaste spodobe poput mene bile vrlo vrlo vrlo interesantne. Osim što me jedan slatki mali (naglasak na mali pošto sam im svima mogla jest s glave) animator odma prozva svojom ženom - nudilo se za mene i do 20 milijuna deva (da li ih uopće postoji toliko), a neke stvari umjesto cjenkanja u njihovim dinarima - dobila san tek za poljubac - u obraz narafski ili na račun svojih tuniških očiju trep-trep. Osmijeh i narančasta glava tamo izgleda čine čuda ;) a nije im bilo mrsko ni moje ime koje na njihovom jeziku ima neku kvaziperverznu konotaciju.

Ne znam kako vama sve ovo zvuči ali ja se tamo sigurno vraćam ;)

Eto.. i to vam bješe moje lito 2007. :)

A slike - evo ih par zahvaljujući mojoj Tinče pošto je meni tlaka nosat aparat :)