Dragi i ja smo zajedno već skoro 7 godina, a od toga smo 3 u braku.
Prvo i prvo, ne možeš reći da voliš ili ne voliš drugu osobu sve dok nisi s njom živio.
Jednostavno ne možeš.
Jedno je vidjeti se dva-tri puta tjedno, prespavati koji vikend, dočekati novu godinu zajedno....
Sve je to divno i krasno i može biti zaljubljenost do neba i nazad,
Ali veza se mora postupno razvijati na nešto daleko više.
Kad zajedno svaku večer liježete u isti krevet,
kad se zajedno svako ujutro budite krmeljavi, raščupani i zgužvani,
sa jutarnjim zadahom iz usta,
kad doživite najgore svakodnevne gadosti,
nadrkanost jer kava nikak da se popije,
di su mi ključevi od stana,
si platila stanarinu,
si ti platio račun za struju i vodu,
jebemti, zaboravio sam,
pa di ti je mozak,
sad ću zakasniti na posao,
zakaj moraš pušiti,
zakaj si se zdebljala,
opet nema niš u frižideru,
mrzim muške,
ne razumijem žene....
ukratko, kad živite skupa svaki slobodni trenutak, a ne zamrzite se,
onda se tu radi o ljubavi.
Kad se osobi, koja upravo kenja na wc-u, možeš blentavo zaljubljeno nasmiješiti
iako ste se tri minute prije htjeli poklati žličicama za desert,
onda je to ljubav.
Kad ti nakon 5 godina osoba do tebe još uvijek može pokazati nešto novo u sebi,
a ti to primjetiš, onda je to ljubav.
Koliko sam shvatila do sad na mnogim primjerima oko sebe, ljudi se uglavnom rastaju jer se nakon godinu-tri više ne žele upoznavati jer pretpostavljaju da znaju sve jedno o drugom.
No to je nemoguće, jer se mi svi s godinama mijenjamo.
Svoje svjetonazore, svoja uvjerenja, svoju dušu
mijenjamo svakim novim iskustvom koje steknemo.
A to je pravi začin ljubavi, promjena.
Jer ona za sobom povlači i hrabrost da se ta promjena upozna, razumije, prihvati.
I na kraju se zaista nađete na putovanju kroz zajednički život, a to putovanje je bitnije od ikakvog cilja koje ćete zajedno dosegnuti.
No kada se dvije osobe zaljube, a nisu spremne prihvatiti promjene koje su nužne,
niti su spremne učiti jedno o drugome,
niti su spremne možda i izgubiti jedno drugo kao partnera,
tada prije ili kasnije dolazi do kraha te ljubavi.
Oboje vuku svako na svoju stranu sve dok se ta ljubav ne razdere na dva nespojiva dijela
i na kraju oboje ostaju bez ičega pa moraju krenuti ispočetka.
Usput nema ničeg lošeg u tome da nakon tri, pet ili dvadeset godina shvatite da zapravo više niste jedno za drugo. Naravno da je teško i da boli kad se takav dugi niz godina mora prekinuti, ali bolje je pustiti se da život donese dalje što je na redu.
Kad vidim parove koji ostaju u brakovima zato jer se boje pustiti, to me uvijek podsjeti na ljude koji se zateknu na 10-tom katu goruće zgrade. Plamen je sve vreliji, zraka je sve manje, kroz vrata se više ne može pobjeći.
Deset katova niže vatrogasci su napumpali onaj golemi jastuk za spašavanje,
no čovjek koji je u požaru se boji skočiti zbog velike visine.
Ali kad-tad će morati birati, da li da ostane u stanu koji poznaje ali koji će mu biti i grob,
ili da skoči, prijeđe taj kratak i bolan put i dočeka se na mekani jastuk koji će mu spasiti život.
Bitno je reći da ako skoči, on će se uvijek moći vratiti i obnoviti stan, ako se ima što
obnavljati, ili će moći krenuti dalje i naći novo mjesto za življenje.
Što biste vi napravili???
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:40 sati.