Marketing
Misli s plačiplaže
Sinoć sam bila na svojoj plačiplaži.
To je nekakvo mjesto gdje obično odem kad me uhvati kakva nesanica, tuga il' nešto gore, pa onda tamo lijepo razmišljam. I razmišljam.
I jučer je bilo tako. Opet. Ovaj put je došlo brže od očekivanog (ne mogu se izvuč na PMS, jerbo ga nije bilo).
Sjedila sam sama u mraku, pored mora, vjetrić je 'puškarao' (hahaha, kakav izraz), ja sam blejala u more, pogrbljena...Na plaži je bilo još nekakvih ljudi. Nitko nije bio sam, a vjerojatno ni usamljen. Roditelji s malom djecom, zaljubljeni parovi, mlađarija koja na miru ispija alkohol, svi mirni, opušteni, pod velikim mjesecom. Samo su moje lunatičke misli plutale svugdje i...osjećala sam se...eto, priznajem, čak i sebi, ono što si ne bih nikad priznala, a to sad radim javno,...usamljeno.
Usamljeno!
Usamljeno i nepotrebno. Beskorisno.
I danas se tako osjećam. Osjećat ću se i sutra tako. A onda će proći.
Bilo je dobro dok je plačiplaža bila plačiplaža. Sad to polako prestaje biti. Postaje plaža. Bez plači, mislim.
Bojem se da je istina, ali nisam tek nesretna zbog nečeg konkretno (što bih svakako prebrodila zahvaljujući mojem borbeno praktičnom duhu). Ne! Postajem depresivna. Postajem ono čega se najviše bojim.
Ne kažem da nisam razmišljala o potencijalnim rješenjima moje krize i nadolazećih kriza, ali sada mi to još nije prihvatljivo. Koči me odgovornost (mada neki koji me znaju ne bi se složili da u meni ima trunke odgovornosti, no da znaju kako razmišljam, iznenadili bi se, hahaha, vrlo) prema djetešcetu. Još me uvijek treba (a i ja njega), barem dok ne ode na Akademiju.
Put u Afriku (il' negdje gdje me zaista trebaju) mi se opasno približava. Ne vidim svoju svrhu opstanka u svijetu šljakanja od 08:00 do 16:00, s premalo para, s gledanjem bezveznih emisija na TV-u, u izlascima koji mi glupo služe kao terapija, u svijetu gdje mi svaku fucking stvar netko želi naplatit, s nemogućnošću da potražim nekog tko bi volio mene i ja njega (netko zdrav), s nemogućnošću da nam rodim hrpu djece i da uživamo u njima gledajući naše male kreature kako rastu...
Znam da sve izgleda kao bijeg (ne tvrdim da to nije), ali...moram tamo gdje me zaista trebaju.
Ova ideja traje već godinama. Već imam i vezu za odlazak (preko crkve, hebi ga). Sve mi je jasnije da će se i realizirati. Tuđa nesreća me neće usrećiti, ali će me usrećiti pomoć koju mogu i želim pružiti. Makar kuhala oboljelima od AIDS-a (polušala s primjesama istine)
Ne želim se osjećati kao što se osjećam trenutno. Ovo je za mene jedini izlaz.
Želim se osjećati korisno. I potrebno. Poput one stare albanke (da, da, Majke Tereze).
Zapravo, već mi je bolje. Pojela sam hrpetinu čokolade. Držat će me sigurno 2 h u euforiji. Već i dišem dublje.
Sve vas volim. Naročito tebe.
Evo i spoteka (hehe, mislili ste da sam zaboravila?):
Spotek nema veze s Afrikom, ali...ima veze...s nečim...s ičim.
Post je objavljen 28.08.2007. u 15:47 sati.