Smatram da nema većeg užitka od konstruiranja vlastitoga svijeta. Od svih oblika kreativnosti, pisanja pjesama, priča, skladanja i slikanja, stvaranje jednog univerzuma, koji je potpuno osoban, je najpotpuniji doživljaj. A to utjelovljuje sve druge oblike kreativnosti. O svome svijetu možete pisati poeziju, slikati prizore... Rad na dosljednom svijetu s razvijenom i uvjerljivom religijom, demografijom i poviješću dugo traje, a postići da taj svijet bude originalan i još usto zanimljiv i zabavan je mukotrpan posao. Ali isplati se, ne samo zbog osobnog iskustva, nego i zbog toga što je možda baš vaša fikcija probudila nečiju maštu.
Dakako, fantasy ne mora imati potpun univerzum da bude fantasy, niti je konstruirani svijet stran drugim žanrovima. Ali baš u fantasy-ju dolazi do izražaja ono najvažnije kod alternativne stvarnosti - to je nezadovoljstvo sadašnjom situacijom. Mnogi će reći da je to eskapizam i ja se slažem. Zapravo ne vidim što je tako loše kod eskapizma. Ne shvaćam kako itko može biti potpuno i bez kompromisa zadovoljan sa stvarnošću, osim ako nije bezumni hedonistički idiot koji se prepušta besmislenim užicima, ali to nije moj problem (iako ću se pozabaviti tom temom u nekom od budućih postova). Opet je svijet tu da bismo ga mijenjali, ako ne u stvarnosti, onda u fikciji. Mnogi ne mogu shvatiti kako netko može svoj cijeli život žrtvovati za nešto 'izmišljeno'. Za mene to nije problem. Ja ne vjerujem u objektivnu istinu i stoga smatram da je kreativnost neprocjenjiva. Svijet koji smo mi stvorili je stvaran. U njega smo unijeli naše vrijeme, misli i osjećaje. Kako onda može biti nestvaran? On je subjektivan i važan nama, dok nekakva objektivna istina i objektivne vrijednosti ne postoje, ili su nezadovoljavajuće. Uistinu, onaj tko se okrene od subjektivnog dojma može živjeti u depresiji ili živjeti plitko.
U ovom postu ću obraditi dvije teme: konstruiranje svijeta i pisanje priča.
Svijet možemo graditi na više načina. Prvi je postupno dizajniranje s viših redova veličine, dakle počinjemo s osnovama: rase, geografija, razina tehnologije. Postupno idemo na sve manje i manje detalje. Ovakav svijet može imati vrlo mnogo detalja i biti realan i uvjerljiv. Problem je vrijeme koje je potrebno za dovršiti svijet koristeći ovu metodu, koja nije podobna ako svijet pravite za potrebe priče. Druga metoda je stvaranje iznimno detaljnog manjeg područja, poput gradića ili naselja, gdje će se odvijati cijela radnja i gdje ćemo upoznati mnoge likove i njihove međuodnose, dok je izvan granica grada svijet samo skiciran. Možemo koristiti i kombinaciju ova dva pristupa, dizajnirajući cjelokupan svijet i zatim upotpunjavati s detaljima po potrebi.
Pisci često počinju s mapom svijeta. To je veoma zabavno i može čak samo sebi biti svrha. Počinjemo s dodavanjema par točaka na prazan papir. Zatim pravimo obrise kontinenata, povučemo par krivudavih crta koje će prikazivati rijeke, nekoliko trokuta koji će prikazivati planinske lance i to je to. Točke koje smo napravili na početku će biti glavni gradovi. Kasnije dodajemo detalje poput šuma, pustinja, manjih gradova, jezera... Važno je paziti na realnost svijeta. Npr. ako se neka planina nalazi izvan planinskog lanca, onda je vulkanskog podrijetla, stare planine su okruglije i niže, dok su mlađe oštrije i općenito više; rijeke uvijek idu s višeg na niže područje, ponekad oblikujući kanjone i vodopade, ali većinom tvore riječne doline i stapaju se s drugim tijelima vode, ili isparavaju; močvare nastaju na ravnim područjima, bogatima vodom itd. Nakon što završimo mapu, potražimo inkonzistentne detalje. Umjesto da ih ispravljamo, radije ih iskoristimo. I tu leži vrlo moćan pripovjedački alat - greške. Kada ih počinimo, ne smijemo ići lakšim putem i samo ih izbrisati i popraviti, nego ih uključiti u priču - ako smo slučajno stavili grad u jezero, zašto to ne bi bilo podvodno naselje u staklenom mjehuru, ili još bolje - izgubljeni grad nekakve zaboravljene morske rase? Najpoznatiji pisac koji je koristio svoje pogreške je Tolkien. Npr. jednom je zapisao da svaki vilenjak ima jedinstveno ime, ali opet je napravio dva vilenjaka po imenu Glorfindel, jednog koji je poginuo u Prvom dobu i jednog koji je Frodu posudio konja u Trećem. Tolkien je zbog ove pogreške dodao jednu cijelu priču o vilenjačkoj reinkarnaciji. I tako se gradi fantasy svijet, stvaranjem unikatnih priča koje se uklapaju u cjelinu.
Drugi dio je samo pisanje. Pisati fantasy je teško, usudio bih se reći nešto najteže, pored horora. I dok je u hororu problem dodati dimenziju straha, a osnovnu fabulu je vrlo lako napraviti, kod fantasy-ja je baš ta fabula problem. Kako napisati roman ili kratku priču, koja će imati dinamičnu i zanimljivu radnju, s elementima misterije i neočekivanim zapletima ? Većini pisaca fantasy-ja ovo nije prioritet, jer je njihov svijet ono što je važno. Ostali kreiraju svijet samo da u njega mogu staviti priču, a njima je postići da priča bude prihvatljiva široj publici itekako važno. Opet, mnogima to ne polazi za rukom. Jedna od novijih fantasy priča, koja nije plijenila pažnju svojim detaljima, nego baš pričom je Harry Potter, ako se može nazvati fantasy-jem. Je li moguće postići oboje - da vaša priča bude dinamična i detaljna u isto vrijeme. Trik nije u smanjivanju detalja, nego u raspoređenosti. Morate znati uvesti čitatelja u vaš svijet pomoću stila pisanja, akcija likova i situacija kojima ih izlažete, dodavati naizgled nebitne detalje u sporedne događaje, koji nemaju direktnu važnost za priču. Uspijete li te sporedne događaje ukomponirati s budućim tijekom priče, dobit ćete uzbudljivu i zabavnu radnju.
Najbolje je objasniti primjerom: Imate univerzum u kojem:
- postoji velika podjela na klase
- neki su siromašni, a drugi prljavo bogati
- vlada nekakva nepoznata epidemija.
Spojite to s radnjom:
-princ izlazi iz svoje hotelske sobe i kreće prema, recimo, luci
Krivo:
Princ je izašao iz svoje prostrane hotelske sobe i krenuo prema luci. Nakon kratke šetne stigao je i sjeo da pričeka brod.
Koliko ste vi rekli o svome svijetu? Skoro ništa.
Točno:
Princ se osjećao nelagodno izlazeći iz svoje raskošne hotelske sobe. Brzo prođe kroz predvorje, gdje ga vratar skromno pozdravi i otvori mu visoka, zlatna vrata. Izađe na hladni, vlažni zrak. Šetao je prljavim ulicama, gledajući prosjake kako se skupljaju oko njega i mole za novac. Na njihovim licima i rukama izbile su ružne, zelene kraste, znakovi opasne bolesti koja je poharala zemlju. Jedan čovjek mu priđe bliže i klekne pred njega s ispruženim rukama, moleći: "Dobri gospodine, molim vas. Imam ženu, djecu..."
Suze su tekle niz njegovo zaraženo lice, ali princ nije mario. Okrene se i pokuša otići, ali ga prosjak uhvati za skute.
"Molim vas, plemeniti gospodine."
Princ ga šutne nogom, a prosjak mu pusti skute. Prestao je plakati, ali je sada izgledao ljutito. Uzdigne se i uhvati princa za vrat. Ostali prosjaci počeše urlati i navijati.
"Što se ovdje događa?" začuje se glas odnekud i iz mraka izrone tri čuvara, noseći teške štitove i halberde. Prosjaci počnu bježati, a čuvari krenu za njima. Prvoga su uhvatili onoga prosjaka koji je napao princa. Nakon što su ga bacili na tlo, izudarali ga šakama i tupim krajevima svojih halberdi, pustili su ga da pobjegne u nekakvu usku, mračnu ulicu.
Jedan čuvar se okrene prema princu: "Žao mi je što ste ovo morali vidjeti, gospodaru."
"Naučite te životinje ponašanju" hladno odvrati princ i nastavi lagano koračati prema luci.
Ovim nevažnim događajem smo uspostavili karakterizaciju princa, osnovna pravila i hijerarhiju svijeta i to ukomponirali u priču. Još jedan važna stvar je količina teksta. U detaljnom svijetu ima mnogo priča i, umjesto da ih pričate sa strane, uz glavnu priču, one bi lako mogle postati knjiga sama za sebe. Npr. skupina avanturista kreće u potragu za blagom. Ova priča ne bi utjecala na tok događaja, bar ne univerzalno, ali bi se sigurno uvukla u mitove i folklor izmišljenog svijeta i vaš bi protagonist tisuću godina nakon toga čuo za priču, izmijenjujući legende sa svojom družinom pokraj logorske vatre. Dakle, bitno je stvoriti glavne događaje, dok će oni manji doći sami, a njih može biti doslovno bezbroj. Lako će se uklopiti u priču, posebno ako vaš univerzum ima poseban i jedinstven feeling. Tada će krenuti i fanfiction, kao i mnogi profesionalni pisci koji će nastaviti gdje ste vi stali. Moguće je, čak, da vaša kreacija dobije vlastiti život i nadživi vas. Stoga, pišite fantasy, vjerujte - isplati se ;)
P.S. - Nadam se da sam bio koristan.
Post je objavljen 28.08.2007. u 15:26 sati.