U gradovima svijeta...
S nemirom se sjećam bureka izjutra
i velikog broda kojeg su sklapali
radnici u kombinezonima - autobus
kroz planine je putovao...
Vjetar me sjetnog podsjeti na dane
sjedenja u prašini, povratka kući
i plača...
Sjedenje na betonu, crkveno zvono u 19:00
sati i pogled prvi naš - šetnja parkom,
ah, i taj osmijeh, tvoj nježni plač...
Narukvica na mojoj ruci i davno prošla
ponoć - možda neki novi susret...
I nek mi netko kaže da trebam ostati kući ja
prerezao bih mu glavu mačem - u svakome
gradu, daleko odavde, postoje oči
za mene, pune nade...
U svakome gradu postojim ja...
Djevojci iz udaljenog grada
Iako nisam kršćanin, ta mi je
u glavi crkva bijela - kraj
koje sreli smo se nas dvoje...
mrzim gradove koji nemaju rijeku
čak iako je tamo more, ali si
ipak pronašla nam parkove -
tamne parkove za ispijanje kupinovog
vina - i mrzim ulice pune ljudi, al
ipak kad me tamo vodiš vidim
samo tebe tada...
Mrzim i sebe, al ti to ne radiš -
nešto čudno je u tebi, drukčijoj od svih
Dječiji osmijeh i lice odrasle dame
kada hodaš pored mene...
Zaboravih ime tom osjećaju -
Ljubav li je, ili kako - ti mi reci...
Post je objavljen 28.08.2007. u 10:17 sati.