Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/stroke

Marketing

Duga

Šarene pruge probijaju blijede oblake. Svi vole ljeto and everybody hurts. Kilometarska kolona drndajućih pokretnih kućica od mora sve do granice svojim prdežom časti ionako već posrnulu Fanny La Fan atmosferu. Carina je opet u štrajku. Ako u ovom trenutku gledate vijesti, ne vjerujte nikome. Ljevica je desnica, desnica je centralno. Ne vjerujte nikome, sjebat će vas mentalno.

Vjerovao je Jure, vlasnik Škode Favorit parkirane pored ceste zbog probušene gume, poznaniku Marku koji mu je trebao vratiti pneumatsku dizalicu isti dan kada ju je i posudio.
A tek Anela, što je ta vjerovala kako sa dvije Zepter tave i jednom srebrnom posudom za sol i papar može pobjeći dvojici zaštitara prodajnog centra u kojem je operirala.

Marko je srknuo posljednje kapi produžene kave u omiljenom kafiću blizu videoteke u kojoj radi i čiji je vlasnik, zatim je zgužvao praznu kutiju Lucky Strikea, te krenuo do automobila iz kojeg je izvadio sliku, mrtvu prirodu nauljenu na staklo, i jedan tesarski čekić sa mekanom gumenom ručkom. Ušao je u zagušljivi prostor, upalio klimu, te podigao želuzine na prozorima kako bi kakva-takva svjetlost prodrla u unutrašnjost videoteke. Iz prve ladice ispod pulta izvadio je olovku i čavao kojeg je nakon par minuta mjerkanja zakucao na idealnu proizvoljnu točku na zidu. Divio se svom uratku iz svih kuteva prostorije dok nije zazvonio mobitel. Nakon poziva ugasio je klimu i spustio želuzine, a na vrata je objesio natpis "I`ll be back".

Negdje oko glavnog prodajnog centra upao je u prometni krkljanac. Upalio je radio i neznatno spustio naslon sjedala. U jednom trenutku prenulo ga je kucanje na prozor muškolike krezube crnke, žene u najboljim godinama za ne sresti je bilo gdje i bilo kada. Otvorio je vrata i mahnuo joj rukom.

- Opuzen? – izustila je upitno
- Upadaj, ali pod uvjetom da me ne moriš nikakvim pričama. Jel važi? – postavio je uvjet
- Važi burazeru! – rekla je istresavši iz sebe svu oduševljenost samim činom dozvole ulaska u njegov automobil, a da pritom nije skrivala opake očnjake koji su najvažniji zubi mesoždera jer služe za prihvatanje i razdiranje plijena.

Nakon dvije minute vožnje i mrtve tišine…

- Oprosti ako sam dosadna ali čisto informativno me zanima gdje putuješ. – rekla je tapkajući prstima po koljenima u ritmu glazbe
- Prijatelju je pukla guma na autu, a kod mene je njegova dizalica. – rekao je
- Aha. O`š da ti popušim? – ispalila je u trenu s vražjim sjajem u očima
- Ti da mi popušiš?! Da mi popušiš. Smiješno. – ispljunuo je ravnodušno buljeći u cestu ispred sebe
- Popušim ti ga za stoju, prijateljski jer si me poveo. – nije odustajala ne skidajući pogled sa njegovog kamenog lica
- Vozim te mukte, a ti bi mi naplatila, a? – slatko se nasmijao provokatorski
- Ok, neka bude pedeset. – rekla je popuštajući
- Trideset! – naglasio je veselo prihvativši igru
- Četrdeset i točka! – ciknula je namjestivši uvrijeđenu facu
- Aj dobro, nek ti bude četrdeset. – uklopio je hinjenu srditost u završni čin ove kratke predstave vjerujući kako se i ona šali

Par kilometara dalje, nakon što je Juri ostavio dizalicu, shvatio je da se ova garava fumarka na koju je slučajno nabasao pored šoping centra nikako ne šali. Tih dana nije bio nešto posebno odlučan tako da je ispao lak plijen. Produžili su vožnju prema Ušću, mjestu gdje se Neretva ulijeva u more, a plaža je pješčana i duga.
Parkirao je na osami iako na plaži više nije bilo niti jednog kupača. Vjetar je tjerao valove kao robove da raznose morsku travu uzduž cijele obale. Markovo lice u tim trenucima više je djelovalo kao da umire u najvećoj agoniji, nego što uživa u profesionalnom felaciju.

- Kako se zoveš? – upitao ju je usred posla
- Mmmamneea. – profufljala je zanosom nimfomanke
- Kako?
- Anela, jebem te gluva!
- Pa dobro, što se ljutiš odmah? – povisio je ton nervozan
- Kako se neću ljutit! Mogao si me to i prije pitat. Ili kasnije bar. Ali ne, tebi je to važno baš sada. Budalo! – bila je na rubu živčanog sloma
- Ja budala?! Ok, onda si ti još veća budala kada pušiš budali. – rekao je diveći se svojoj spontanoj mudrosti
- E nek si mi reko. – dodala je i nastavila sa usisavanjem njegovog nabreklog udonje

Jedno vrijeme oboje su samo uzdisali, a povremeno bi ih prekidao Tom Jones svršavajućim glasom iz radio aparata.

- Stani! Ček… - rekao je drhtavim glasom
- Što je, svršit ćeš? – upitala je podjebavajućim tonom
- Ma ne, nije to.
- Nego?
- Kakva ti je to posjekotina iznad oka? – upitao je
- A to. Napao me zaštitar u šoping centru.
- Kako to?
- Izašla sam vani sa Zepter posuđem zaboravivši platit.
- Jesu li zvali policiju?
- Nisu. Došao je šef prodaje i pustio me.
- Pustio te tek tako?
- Aha. Njemu sam pušila barem pedeset puta.
- Droljo! – viknuo je gurajući joj čika Udoju beskičmenjaka natrag u usta
- Voliš grubo, a pederčino?! – skočila je kao krokodil na plijen u isto vrijeme stiskajući mu jaja snažno
- Eeeeeeej, lakše malo! Ti nisi normalna!!! – divljao je od boli

Nije popuštala. Štoviše, stezala mu je jaja još više, a u kurčubića mu je zarila jedan od ona dva moćna očnjaka. Nije imao izbora. Vršcima prstiju otvorio je pretinac sa suvozačeve strane i napipao tesarski čekić koji je oduvijek ležao tu uklopivši se u obavezni automobilski pribor. Udario ju je u zatiljak jednom, dvaput, triput…sedam puta čak. Tek tada pritisak je popustio. Čekić je vratio u pretinac, a iz njega izvadio kutiju prve pomoći. Iz kutije je prvo izvadio rupčić i obrisao znojno čelo. Nakon toga je izvadio češalj i uz đavolji osmijeh napravio potez preko cijele glave ispeglavši kosu poput talijanskih nogometaša. Zatim je izvadio neki dezinfekcijski prah i počeo njime tresti po ranjenom spolovilu. Na kraju je presavio jednu gazu prislonivši je na ranu i sve to nespretno omotao dugačkim zavojem tako da je više nalikovalo nekom mini durbanu nego imobiliziranom spolovilu.

Otvorio je vrata i nogom izgurao Anelino truplo na ovlaženi pijesak. Zatim je izašao na svoju stranu plešući dok je pjevušio "a-a-a-a stayin` aliveeee". Prihvatio ju je za ruke i vukao plažom uputivši se prema moru. U jednom trenutku zapeo je o nešto tvrdo, zateturao i pao. Pomislio je da je nekakvo staro deblo, ali kako se približavao puzeći, sve mu je više bilo jasno da je to ljudska noga koja viri iz pijeska. I nije ta noga samo mirno pozirala kao kakva umjetnička instalacija, već ga je, kada je namjestio zbunjenu facu poput majmuna iz "Odiseje u svemiru 2001.", odalamila snagom mazge posred čela.

- Eheeeej! Oprosti stari – reče zamagljena spodoba izronivši iz pijeska
- K…koji kurac??? – Marko će tresući zamantanom glavom
- Koliko je sati? – spodobko će zijevajući
- Skoro pa sedam.
- Hm. Prespavao sam popodnevne guze. Ali ništa zato, one jutarnje su najljepše.
- Vjeruješ li da mi je ovo prvi put kako me neki voajer oborio s nogu? – Marko će uronjen u svijet crnohumorne boleščine
- Vjerujem ti...Opaaa! Nekrofilčino jedna! Ne bi se ni pohvalio. Ček, vraćam se odmah. – reče spodobko otrčavši preko ceste do parkiranog automobila

Vratio se držeći u jednoj ruci veliki crni svileni plašt, a u drugoj digitalni fotoaparat. Zatim je prišao Marku i zavezao mu plašt oko vrata.

- Eto tako, super. Sada je primi u naručje da to ovjekovječim za sva vremena. – reče ushićeno
- Jel može ovako? – Marko je namještao ozbiljnu facu
- Nije loše, samo malo bradu više istakni…zamisli da si crni vitez osvetnik.
- Jel ovako?
- E, to je to! Ćiiiiiz!
- Onda, drago mi je da smo se upoznali Voajertzick. – Marko će na rastanku
- Meni je bila još veća čast gospodine Necrophilly. Svakako mi javite kada opet budete ubijali. Sretno.

Marko ništa nije rekao. Samo je potvrdno kimnuo glavom i nastavio svoj put u suton noseći beživotno tijelo garave fumarke. I dok je tako hodao, svakim novim učinjenim korakom činilo mu se kako su šarene pruge sve bliže, a uzburkano more sve dalje.



Post je objavljen 27.08.2007. u 23:01 sati.