Pregled posta

Arena-Pula, Generalna proba, magija bez trika, savršenstvo zvuka i slike

Znam nisam pisala dugo, neuobičajeno dugo za mene, razlog je zapravo vrlo jednostavan. Nije da nisam pisala zato što nisam imala o čemu, nisam pisala zato što sam živjela punim plućima, u pravom smislu riječi slavila sam život i uživala u neopterećenom ljetu punom ljubavi, ali i puno posla.
Danas sam ipak barem na kratko morala sjesti i podijeliti sa vama moje ushićenje zbog svega onoga što sam odgledala i odslušala sinoć na generalki u Areni.
Jer bilo je to doista slavljenje života, moje srce se još dugo u noć smiješilo.
Pisala sam već o Oliverovom i Gibinom koncertu i o pripremama koje su davno počele, pisala sam i o snimanju ,anegdotama sa snimanja plakata za koncert i o planovima kako će sve to izgledati.
Kako je moj šef organizator i producent tog koncerta,a ja njegova desna ruka ili ti asistent(ovo drugo bolje zvuči) od samih sam početaka bila upoznata sa svakim detaljem ali i problemom oko organizacije.

Znala sam da po prvi put u Arenu stiže bina tzv «Svera», da je bina ogromna, light do sada ne viđen, zvuk najbolji koji se trenutno mogao uzeti u Europi.
Pa ipak kad sam sinoć ušetala u Arenu i ugledala i čula Zagrebačku filharmoniju, Olivera za yamahom i Gibu kako daju sve od sebe kao da je koncert već počeo ostala sam zadivljena.
I sa ponosom mogu reći da će sve tako savršeno ispasti nisam mogla ni zamisliti, ma ni odsanjati.
I sva moja patnja od zadnjih pet dana nestala je u trenu, pustila sam da me preplave osjećaji blaženstva i da glazba uđe u svaku moju pa i najmanju stanicu i izbriše umor i napetost.
Da sam tako bedasto izgledala postala sam svjesna onog trena kad me poja draga privila uz sebe i šapnula mi da zatvorim usta i prestanem se cerekati kao da sam maloumna jer izgledam smiješno.
Dugo me zadirkivala dal sam se upiškila u gaće od sreće što je sve tako savršeno na kraju ispalo.

Jer zadnjih sedam dana moj je život bio paklena noćna mora.
Imala sam tisuću prijatelja i ni jednog neprijatelja, svi ali doslovno svi koje poznajem pa makar i površno htjeli su kartu.
To je inače najtraženija stvar u zadnja tri dana u Puli, ali i u cijeloj zemlji.
Izračunala sam da sam podijelila negdje oko sto i nešto karata i oko dvadesetak akreditacija.
Riješila još toliko, ali na žalost isto toliko ljudi morala sam razočarati i po stoti put objasniti da ja ne štampam ulaznice, a ni moj šef, niti su one naše vlasništvo bez obzira na to što je on organizator cijelog koncerta.
Čak je i Gibo kupio 200 ulaznica i podijelio ih prijateljima jer je i njegov život postao pakao.
Pokušala sam se iskupiti tako što sam onima kojima nisam uspjela srediti karte za koncert sredila posebne pozivnice za after party do kojih je inače teže doći nego do samih karata za koncert.
Obećala sam još par ljudi da na sam početak dođu ispred Arene pa ću pokupiti par vip akreditacija od moje drage i moje najbolje prijateljice i dati im to tako da i oni uđu pa mi ih poslije vrate.
One koje sam ipak morala razočarati uvela sam sinoć na generalku tako da barem na taj način osjete dio te atmosfere i slikaju se sa Gibom i Oliverom.

Divim se mom šefu jer ne mogu vam riječima opisati što je sve on ovih dana morao odraditi i koje probleme riješiti da bi sve sutra u Pulskoj Areni bilo savršeno.
Bilo je gotovo neizvedivo naći ulaznice za sve prijatelje, poslovne partnere i svu kremu hrvatske koja je morala imati svoje mjesto u Areni.
I taman kad smo mislili da smo sve strpali jučer je zazvonio telefon i sa druge strane žice se čulo «Dobar dan ovdje protokol vlade RH, želimo vas obavijestiti da su danas na koncert odlučili doći….»
Shvatili smo da noćna mora tek počinje.
Kako sve te ljude strpati u vip lože koje su već dupkom pune, a tek osiguranja i provjere koje slijede…

Mislim da bi svi skupa trebali na pusti otok nakon koncerta, godišnji odmor je obavezan a moja draga već je odabrala destinaciju i uplatila ratu kaže da tako lakše podnosi svu ovu gungulu. I potpuno je razumijem, ona na godišnjem odmoru a od ranog jutra sluša zvonjavu mog telefona i razgovore o kartama.
Jednu noć samo me milo zamolila da ili isključim telefon ili odem spavati u drugu sobu.
Inače, u Puli je zadnjih četiri dana padala kiša pa se postavljenje bine odužilo, zemlja se natopila, a ispod Arene su hodnici pa smo muku mučili jer je bina teška 13 i pol tona, morali smo pozvati statičara da balanse koji teže pet tona postavi tako da sve bude u levelu i ne propadne.
Evo i ispade da sam cijeli post kukala o porođajnim mukama koncerta umjesto o prekrasnim osjećajima koje sam doživjela jučer slušajući generalku, ali valjda sam sve to morala negdje istresti iz sebe.
Guštala sam sinoć do dugo u noć slušajući ih po prvi put uz filharmoniju u obradama dobro znanih pjesama koje još do sada nikada nisam čula na taj način odsvirane.
Šefu sam savjetovala da se povuče iz ovog posla, jer je postavio nivo kakav će teško tko u Hrvatskoj moći dosegnuti i sve je toliko nevjerojatno dobro da će teško ponovno tako nešto moći organizirati.

Kad sutra Oliver otvori koncert sa «Evo mene među moje» ,
a nakon njega Gibo krene sa «Dobri ljudi» , on i ja smo odlučili zapaliti «Romeo i Julija» cigaru koju nam je kupila poklonila moja draga unaprijed vjerujući u nas i ne sumnjajući da će sve biti savršeno i do dugo u noć cugati na posebnom partiju samo za nas par odabranih.

Ma zapravo već sinoć mi smo imali naš private party
Pjevale smo i plesale moja ljubav, najbolja prijateljica i ja uživajući u magiji, a kada su Gibo i Oliver zapjevali «Lipa moja» ja sam zagrlila moju ženu, sklopila oči i zajedno smo se prisjećale kako su nam se pogledi sreli i kako se ljubav nazrela baš na dan prošlogodišnjeg Gibinog koncerta u Areni i to baš dok su on i Oli svirali «Lipa moja, ti mi budi nevista..»
Tako savršeno sretna zahvalila dragome Bogu na blagoslovu ljubavi i sreće kojom me darivao.

p.s. Nisu sve prave ljubavi tužne...

I baš mi je krivo što Arena nije veća, puno više ljudi moglo bi večeras uživati u magiji bez trika, u savršenstvu zvuka i duše kojim će nas Gibo i Oli večeras darivati…

UPDATE;

Kući sam stigla negdje oko 6 i pol ujutro, toliko zadovoljna i ushićena, spavanje nije bila opcija, moja draga i ja toliko smo si još toga imale za reći vezano za koncert.
A bilo je doista riječima neopisivo.
Na generalki zamolila sam Gibu da čestita ulazak u brak mojoj prijateljici iz djetistva i njenom odabraniku.
Cijela svadba bila je vrlo nekonvencionalna i započela je oko pet popodne na plaži, svi smo bili u kupaćim kostimima, ukljićujući i maladence, a nakon same ceremonije krenuli smo u Arenu na koncert.
Učinilo mi se mrak, da im Gibo čestita i poželi puno sreće u budućem zajedničkom životu.
Nešto prije početka otišla sam njemu i Oliju poželjeti puno sreće na koncertu i odlučila sam da ga neću ponovno podsjećati na sve to zbog cijele «Unce fibre» koja je bila vidno osjetna.
Čim me ugledao ponovio mi je njihova imena i pitao me jesu li ispravna, nisam mogla vjerovati da ih je zapamtio.
Zahvalila sam se i pomislila da će ipak u svoj toj strci i ushićenju sigurno zaboraviti obećanje.
Pred kraj koncerta, kad sam već pomislila da se neće sjetiti, zamolio je da zamrače Arenu, da ljudi upale upaljače i uz pjesmu «Zlatne godine» i stihove «Jednu svijeću ljubavi» poželio Lenki i Goranu puno sreće u zajedničkom životu.
Oborio me s nogu, kupio za života.
O veselju cijele ekipe sa vjenčanja i njihovom neću ni pisati.
A ja, ja sam odavno već uz prve taktove koncerta bila u raju.

p.s.I da, pogađate tko je ulovio buket ;)
Lenka se doista potrudila da to budem ja, skoro me direktno u glavu pogodila njime.
Za prsten se moja mala već potrudila, a na upite prisutnih kad će svadba, mi samo odgovorile da smo "spašene" do ulaska u europsku uniju.

A evo članka koji će nadam se jednog dana s ponosom Lenka i Goran pokazivati svojim unucima.
Lijepši poklon nisam im mogla pokloniti, 13000 zadovoljnih duša poželjelo im je sreću.

Večernjak-Zvižduci premijeru, ovacije Lenki i Goranu












Post je objavljen 25.08.2007. u 19:12 sati.