Tako je pjevala Jadranka Stojaković pa sam se sad nekako toga sjetio.
Jer htio sam vam reći što mene nema.
Vraćen u Zagreb, odmoren, prepun pametnih doživljaja, memorije koja stenje pod urezanim mudrostima i primljenim informacijama (Minotaur tulumario s hostesama na Zrću, Čobanković pojio ovce na Kornatima, Kirin od svih knjiga najviše voli Pleme spiljskog medvjeda i to "oba nastavka", Polančec kaže da nikad nije čuo za KIM (ma dobro, je, ali toliko otprilike ima veze s istinom ono što kaže), Dinamo-Werder 4:1, školski sindikati traže naknadu za prekovremeni rad nastavnika jer će djeci morati podijeliti knjige (!, kruh sa sedam kora, čini se), Jurčić i Milanović se spore oko boje novca, Fahreta Jahić i Slobodan Živojinović skuhali Orešara i Jakovčića ... ), a mene nema.
Ne pišem, ne čitam, ne komentiram, nema me. Što me nema? To vam je, drugovi, splet čitavog niza okolnosti od kojih ističem sljedeće:
1) dugujem dio velikog rukopisa izdavaču do 1.9. i kasnim, radim predano ko Bandić, ali sam svejedno malo živčan,
2) prestao pušiti, ali sam svejedno malo, čisto malčice, živčan,
3) sređujem papire za mamu u gruntovnici (kad tamo uđem, smiren sam ko Dalaj Lama),
4) u specijalnoj misiji spašavanja studenta Ryana učim ga svaki dan (hladnokrvno),
5) šteka mi lijeva ruka (neprocjenjivo važnija od desne), kažu mi doktori da imam degenerativnu kompromitaciju nekog živca. Dugo me već netko nije tako uvrijedio, ali dobro, pregrmit ću, jedino što sad moram obilaziti razne neurodoktore.
Eto. Ali, nema predaje, najmanje pred tom degen.kompromitacijom. Kad sve riješim onda ću se toliko truditi da dobijem 5 barem iz zalaganja.
Do tada, svima isporučujem najljepše pozdrave!
Post je objavljen 25.08.2007. u 13:06 sati.