Tantalos bijaše čovjek velike sreće, prijatelj bogova i posjednik ljudi, ali ne i zadovoljan. Mada je bio kralj, sin Zeusa te tako drag bogovima, Tantala su često obuzimale neprimjerene želje koje bi on, obijestan provodio u djelo. Tako je jednom prilikom, pozvan da prisustvuje uživanju bogova, što bijaše rijetka i velika čast za jednog zemnika, izigrao njihovo povjerenje te im ukrao ambroziju (hranu bogova) i nektar (piće bogova) i odnio ih na zemlju. Pošto se Tantalos nije mijenjao drugom zgodom je pozvao sve bogove na večeru za koju je poslužio ni manje, ni više nego vlastitog sina Pelopsa. No, pošto su bogovi prozreli njegov plan, nijedan od njih nije jeo, osim Demetre, dok je Zeus oživio nesretnog mladića, a Tantalosa bacio u Tartaron gdje je kraj njega visjela grana s voćem, ali kad bi se on pružio da uhvati plod, grana bi se povukla i pod njim voda, no kad bi se on spustio da se napije, voda bi se povukla i nad njim je stajala prijeteća stijena za koju se činilo da svako malo ima pasti. Taj je pojam inače poznat kao muke Tantalove.
Ovakvih primjera naizgled neutemeljene nepromišljenosti, ludosti i obijesti bez nekog osobita razloga ima mnogo u mitologiji i književnosti te bih si uzeo slobodu nazvati ih diaboličkim po grčkom glagolu diaballein što znači prebaciti, izvrnuti, izokrenuti. Naime, bez originalna motiva, Tantalos izvrće zakone bogova baš kao što to đavao radi u krščanskoj mitologiji te je zato njegov broj simbolično 666, kao izvrnut od Božjeg 999 što predstavlja savršenstvo i puninu. Uz ova i ovakva razmatranja vezane su mnogobrojne pojave osvete kao glavnog motiva nečijeg zločina i gotovo cijelog života, a kojeg se problema dotiču mnogi umjetnici, (npr. A. Dumas u Grof Monte Cristo) tek toliko da se neprijatelju učini isto što je on učinio žrtvi po principu oko za oko, zub za zub. Ako se dublje predati ovom razmatranju, onda pitanje zašto i uopće postoji zlo lako izlazi na vidjelo kao jedna od najdubljih sfera ljudskog razmišljanja. Sam hebrejski naziv Satana (Sotona) označava neprijatelja-optužitelja što se shvaća kao tužitelj ljudi pred Bogom, a u interpretaciji nekih modernih sotonistčkih kultova kao kritik, dakle sotonisti kao kritici svijeta pri čemu opet velik broj istih uopće ne vjeruje u Sotonu kao stvarno biće, već kao personifikaciju zla, svojevrstan arhetip prisutan u svim ljudima.
Zanimljivi su razna umjetnička obrazloženja ovog interesantnog fenomena te tako recimo Clive Staples Lewis, u nas najviše poznat po ciklusu romana Narnijske kronike u svom drugom romanu Screwtape letters u nas prevedenom kao Pisma starijeg đavla mlađemu slikovito piše kako su đavli gladni ljudskih duša te hvataju ljude da ih proždru. Kako bilo da bilo, postojao, dakle, ili ne postojao diabolos, popularni vrag, diabolička je pojavnost u realnosti umjetnosti i mitologiji neizbježna i neupitna. Što je to diabolično u čovjeku, a tjera ga na razaranje dobra, da čini zlo, a makar znao da će imati katastofalne posljedice? Naravno, stajalište je psihologije da duševno zdrave osobe postupaju zlo jer im se preko nekog agensa percepcije određeni element prikazuje kao dobar, a isto se događa kod duševno bolesnih samo što je tamo samo zlo prikazano kao dobro, tj. osoba koja namjerno radi zlo na neki način ga pojmi kao dobro zlo. Upravo zato već spomenuti diabolos u svom nazivu nosi korijen izvrtanja, tj. on izokreće sliku zla tako da izgleda dobro. Dakle, stajališta znanosti i religije u tome odgovaraju jedno drugom, s iznimkom što religija može pojmiti nužno i stvarno postojanje apsolutno zla bića.
Pojavnost zla i njegov raspon u duhu mnoštva religija, moralnih teologija, filozofskih škola i različitih svjetonazora je varijabilan pojam tako da je nekome izuzetno podao i ogavan čin, nekom drugom sasvim uobičajena i svakodnevna pojava. Od tolikog relativizma kriterija, pa prema tome vrednovanja samih djela teško je napraviti jedinstvenu i sveobuhvatu sliku, a to mi i nije namjera. Samo žarište i polazišna točka je vrlo zanimljiv fenomen te će se, vjerujem, svi složiti da je sušto suprotstavljanje nekome ili nečemu, bez osobitih razloga ili opravdanih motiva, zlo. Jednostavno rečeno uvijek biti samo protiv, a nikada za je per se maliciozno. Vrlo zanimljiv osvrt na tu temu ostavlja jedan od najvećih engleskih pjesnika John Milton u svojem djelu Izgubljeni raj kad na umjetnički način kritizira ljudske postupke i dotiče se same biti zla kroz dijalog nekog običnog đavla s Luciferom:
...No što ako osvajač naš, ( kojeg
Zbog siline smatram Svemoćnim, jer ništa manje
Od toga ne bi moglo takvu silu k'o što naša je nadvladati)
Je ostavio nam duh i snagu čitavima
Da strašno trpi i raspiri nam bol,
Da tako dostajemo osvetnim mu bijesima,
Ili još bolje poslužimo kao robovi
Po pravu rata, koji god mu smisao bio
Raditi u vatri tu u srcu pakla,
Ili zadaće njegove obavljati u tmurnoj dubini;
Pa kakve onda koristi što osjećamo
Snagu neokrnjenu, ili vječno biće
Što vječnu kaznu podnosi?
Na što brzim riječima odgovori mu Arhanđel:
Pali kerubinu, biti slab jadno je
Bilo da radiš ili patiš: ali u ovo budi siguran,
Raditi dužno dobro nikad neće biti nam zadatak,
Nego vijekom radit' zlo naš jedini užitak,
Protiveći se njegovoj višnjoj volji
Kojoj se opiremo. Pa ako onda mu providnost
Iz našeg zla ište izvest dobro,
Naš trud mora bit da mu razvratimo cilj,
I od dobra da nađemo smisla zla;
Što često može uspjeti, i što će ga tako
Možda ražalostiti, ako se ne varam, i poremetit'
Najintimnije mu namisli od namjerena cilja...
Vjerujem da dubokomislen Miltonov tekst govori sam za sebe te bih istaknuo samo to, da koliko god se činilo kako se modernim razvojem izgubio stari crno-bijeli sistem dobro- zlo te se u ljudskoj psihi i za tuđu psihu javljaju boje, još uvijek imamo stalni princip protivljenja više nego podržavanja koji se odražava ne samo u svakodnevnom životu kad ljudi procjenjuju druge kao dobre i loše, već i u politici (mrske li teme!) gdje se po dvije stranke u više-manje pravilnim ciklusima izmjenjuju na vlasti još od grčkih i rimskih vremena te se ta praksa zadržala i u nas i u SAD-u, a kako se bliže izbori sve sam uvjereniji da će se opet isto ponoviti i paradoksalno jedan dio mene u tome i uživa jer i ja sam narod i meni su sve mrži vladajući. No, to je karakteristika bilo kojeg doba demokracije, sada ili prije pet, deset, ili dvadeset godina političko s(a)tanje sadrži diaboličko protivljenje masa te još diaboličkiju karakteristiku političara koji su obično, ako sam na tragu Lewisa, poseban soj te gladuju, samo za novcem, a ne za dušama i spremni su zato izvrnuti sve i pljačku milijardi kuna i milijuna ljudi prikazati kao muzikalan čin trojice tenora. No, to već nije moje područje. Ili jest? Na nekom polju, dakle, priznajmo, u meni i u tebi, i u njemu i u njoj raste, raste, protivljenje ili nebriga, ali nešto sigurno raste...
Post je objavljen 22.08.2007. u 22:04 sati.