Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/slobodan

Marketing

Pomrčina






I tako, neću sad još pisat gdje sam sve bio na moru i što sam sve radio (to ću u sljedećem postu), nego evo nađoh jednu zanimljivu fotku pa bih malo o tome (a i red je da razbijem malo monotoniju pisanja ljubavnih problema). Zapravo, fotka nije tako luda sama po sebi (iako se vide mali plameni izboji sa strane i slične astronomske zanimljivosti) već mi je zanimljiv dan kad je snimljena.


Pomrčina sunca, 11.8. 99' godine.



To tad kao da je bilo jedno drugo vrijeme, jedan drugi život, jedan drugi dan, jedan drugi ja. A opet vrlo sličan meni, pogotovo meni iz ovoga razdoblja.


Zanimljivo, taj dan mi je bio jako težak, proveo sam ga doma u teškom bedu. Dan prije sam doživio lagani odjeb od prve ženske u koju sam se ozbiljno zaljubio. No, kasnije je to sve prošlo, ti problemi nisu bili tako teški i tako veliki kako su se onda činili, zapravo sam brzo shvatio da je i bilo dobro da su se stvari tako odvijale tog dana, čovjek nekad mora odrasti. Jer, tad bi to bilo samo ispunjenje moje želje, a nije mi trebalo puno da shvatim da s tom osobom zbilja nemam šta tražit, da bih pukao za tjedan dana. I da je sve bilo po mojem, ne bi bilo dobro.

No, baš se sjećam, a dugo o tom nisam razmišljao, kako sam si u to vrijeme mislio, da ću pamtiti tu pomrčinu sunca upravo po tome kako sam se taj dan osjećao. Naravno, ipak se pomrčine Sunca događaju svakih stotinjak godina pa ne bi trebalo biti teško sjetiti se kako je bilo zadnje pomrčine.
Sjećam se što sam napisao tog dana:


„Pa me onda pitaju, po čemu ću upamtiti ovu, 99. godinu i pomrčinu Sunca. A ja im kažem, ako za sljedeću pomrčinu Sunca (a tad ću imati 101 godinu) ne umrem od starosti, sigurno ću umrijeti od tuge.“




A ta konstatacija se nadopunjava s onom nadopunom iz prošlog posta... na kog ćeš zadnjeg pomisliti u ovom životu... Čini mi se da će mi biti najgore ako mi u zadnjem trenu prođu sve te veze, ljubavi, trenuci, osjećaji... ponovno kroz glavu. Ako pogledam unazad, i vidim, taj dan sam volio nju, taj dan sam volio drugu, taj dan sam umirao za trećom.... čini mi se da će mi se sve smučiti kad unatrag pogledam kako je sve bilo prolazno i bezvrijedno.



Ne želim ponovno proživljavati sva ta sranja. Zašto nema sigurnosti u tom životu? Već sam nekoliko puta prošao ono što sad osjećam, već sam nekoliko puta mislio da neću htjeti ni moći ponovno voljeti... ali ipak, svaki put sam uspio otići dalje i više, ali i svaki put je bilo sve teže. Pitam se, kako će biti sljedeći put? Kako izgleda razvod? Jel i to moram proživjeti da bih naučio neke stvari? Poznajući sebe kakav sam bolesni emotivac, u takvom slučaju se ovako neću moći izvući. Izvući prvenstveno sam od sebe, i od svoje lude glave. Već sad mi to ne polazi za rukom.
Tad će pomoći jedino tablete ili pištolj.



Ne znam, al imam feeling da sam ja svoje što se tiče ljubavi proživio, da je to bila ta životna ljubav, a da u buduće (ako ni zbog čega ono zbog predostrožnosti) neću moći osjetiti nešto tako jako, te da će mi ta hladnoća i nezainteresiranost biti jedino obrambeno oružje i spas od potpune depresije. Ne znam


Najžalosnije je to što koliko se god osjećao namagarčenim, ja i dalje volim. Tako je to s naivcima, tako je ženama koje muževi tuku. Sve je meni jasno, "lansiraj joj odjeb i miran si", ali teško je iz sebe izbaciti to. Teško je ne smatrati tu osobu svojom. A kamoli se s njom družiti, pričati o novim ljubavima... I to je ono što me sad uništava,... u stvari, sad baš i ne, uništavalo me jučer.
Na dobrom sam putu.


Kako kaže jedan frend na zaključku svoje vremenske prognoze iz 99’ godne za narednih 2880 sati: „kaže se “kad prođe lijepo vrijeme doći će ružno vrijeme nakon njega” ja u svemu tome nevidim ni smisla ni rime, ali ako se tako kaže tako i je.“



Post je objavljen 22.08.2007. u 08:07 sati.