Bila sam na godišnjem dva tjedna. Inače, po prirodi sam optimist i rekla bih da se u dva tjedna ne može dogoditi puno loših stvari. Krivo!
Danas sam saznala da se sinoć žena od kolege objesila. Zašto? Nepoznanica. Nisam ju osobno poznavala, al sam par puta s njom telefonski razgovarala jer mi je diktirala recepte za tri najfinija kolača na svijetu. Kolega ih je jednom prilikom donio u firmu i bili su fantastični pa sam ju molila da mi da recepte. Ima odraslu kćer mojih godina koja ju je jutros pronašla na tavanu. Prestrašno.
Drugo. Znate da imam šeficu, gđu. Rospiju (odsad nadalje R) koja je u matičnoj firmi u Ausriji, a jednom mjesečno dođe na par dana vidjet da li svi zaslužujemo svoje plaće i da nas malo izvrijeđa. Imala sam i hrvatskog šefa. On je stalno tu. U ranim tridesetima, zabavan, simpatičan, duhovit pa čak i pomalo zgodnički. Bio je uvijek za šalu, čak i kad mi ostali nismo bili. Kad god sam trebala slobodan dan ili ranije otići s posla pa čak i otići za vrijeme posla obaviti nešto nije bilo upitno. Šef kakvog samo možeš poželjeti. S vremenom je R i njega počela vrijeđati i prozivati za kojekakve pizdarije dok on nije prošli tjedan poludio i dao otkaz. Nenadoknadiva šteta.
Ima i treća stvar koju sam maloprije saznala, ali o njoj neću pisati jer toj osobi možda to ne bi bilo drago tu čitati.Postoje svakakvi ljudi, to znam, al me uvijek iznenadi kako ljudska zloba nema granica. Da je meni netko takvo što napravio ja ne bih mirovala dok ga ne bih vidjela ispod kotača viličara. Onog kaj ravna asfalt.