Bila jednom jedna Una - Ana - Jelena.
I imala je ružne prste na nogama (..navodno. inace djeva bajna, razumije se..). I bio je Darko, i jedno drugome postadoše prijatelji. Jer ustvari bijahu dvije jadne, usamljene duše što se nađoše skoro pa čudom.. Rekli su si zamalo pa sve. Iako se nikad vidjeli nisu. Tek slova sa ekrana jedno za drugo bijahu. Bijahu i ostadoše..zauvijek. The end..
..Ali zašto je ova patetična i izlizana priča uistinu vrijedna spomena, pitate se? Ljubav? Naah..
Jelena je, vidite, tu. "U centru". Radi kao učiteljica. Zna tko je Darko, (on..ipak..ne zna tko je ona)..viđaju se i sreću mnogim subotama tako zacijelo. Malen je ovo grad..
I zato, htio ne htio, ne mogu izbjeći niti otjerati trenutke kad je se sjetim, kad mi se vrati. Iako su oni sve rjeđi i rjeđi, uvijek će ih biti.
Cijelo ovo ljeto zna me podsjetiti da je jedan veliki takav trenutak. Sparne noći prije godinu dana, u kojima smo čekali jedno drugo, znajući da oboje ne spavamo i družili se do sitnih sati..smišljanje scenarija prvog susreta, i gdje bi bilo najbolje otići u prirodu, iskoristiti ljeto..rasprave zašto izbjegavamo taj prvi susret.
I "definitivni" dogovor. "Vidimo se kad se vratim", reče veselo i ode u svoju godišnju jadransku avanturu. Dubrovnik. Ostatak pogađate.
Što sam htio reći..ustvari..
Čudno je to. Godine mi se samo nižu, uvidio sam.. brojevi..rođendani, obljetnice, godišnjice tatine smrti.. Godišnja doba. Ljeta..konfuzna vrpca života. Daleko od toga da nije bilo nečega što bi na njoj trebalo ostaviti trag. U tome i jest problem. Bilo ih je, takvih trenutaka.. i trebali su..a onda dođe nešto ovako i ja shvatim da sam tek sada osjetio godinu. Onako, zaista..
***
A Frankie i Johnny??
Ta naravno..to ostavljam za nju;). Ako nekim divnim čudom ovo ikad pročita.
Pozdrav Jelena-Ana-Una..i ne brini, ne muči se. Niti malo. Ok je.:)
Post je objavljen 18.08.2007. u 11:52 sati.