Marketing
*Kako se osjećam..pišem
Sjedim sama. Jedino što osjećam je bol u srcu i rana koja ne zacijeljuje. Za ranu sam si sama kriva, zakoračila sam tamo gdje nisam smjela.
Mogu i plakat, ništa se neće promijenit i dalje će svirati ista ova muzika. Tisućama kilometara je sad daleko, ne značim mu ništa a ja ga osjećam. To mu ne mogu i ne želim pokazat. Pokazujem samo onima koji zaslužuju.
Strah me okrenut se i pustit da me muzika dalje vodi jer ni ne znam kome bi se okrenula. Ne želim da se ponovi On. Željela bih da bude ON!
No, ni nakon par mjeseci nisam mu mogla pokazati kolko sam drugačija od slike koju je stvorio o meni. Mission failed. Zato i dalje sjedim sama.
......................................................
Kroz par dana se Nesuđeni vraća. Svakoga jutra se probudim i bar jednu misao pošaljem u daljinu da ga prati sreća i radost puta, ipak je daleko. Njemu ništa i ne moram značiti, zadovoljit će me tek njegov osmijeh pri povratku.
Svakog dana, u više navrata virkam na net iščekujući njegov mail. Ozarim se osmijehom čim vidim da u inboxu nema 1010 mailova već 1012. No, rastuži me sam pogled na spam i forvarduše. Sanjar sam i za bijela dana i budući da nisam ni očekivala da ću dobiti i jedan mail od njega (a dobih ih dva)želim čuti još o njemu i čitat njegove misli. Znatiželjna sam, a što ću kad me zanima. Prije odlaska smo dugo pričali o navikama pisanja pisma..svako malo se uhvatim s olovkom u ruci kako krećem napisat mu svoje prvo (možda i jedino) pismo.
....................................................
O čemu bi mu pisala? Teško da bi se oduprijela da u pismu ne spomenem kako je posljednjih par dana mama loše. Izgleda mi kao hodajuća smrt iako je vitalna, pomalo poletna i vratila je kilažu. No, boja njene kože je kao u starca od kojih 80. Ništa me nebi zabrinjavalo da nije posljednja dva dana pala na testiranju krvi. Demet. Koliko god joj nastojali olakšati, pomoći i pokazujući brigu – vrlo je tvrdoglava i teška za razgovor. Vidimo da je sve pogađa i da se ne snalazi najbolje, no ne razumije kad joj kažemo: „lezi, odmori..odspavaj“ da joj želimo najbolje. Najgore je što uživa u novoj kuhinji i dnevno kuha po 3-4h i što te onda još i tjera da jedeš i ne možeš ju odbit. Da i želim zbog Nesuđenog – nebi mogla na dijetu, nažalost.
.................................................
Pismo ću ipak morat napisati onda kad stvari budu bile i izgledale bolje jer štošta mu vjerovatno nikad neću uživo moći reći.
..................................................
Mama je dans 3 puta vadila krv.. 3 put je pala na testu. Kemo je odgođena zbog smrtne opasnosti...odmor. fali nam svima odmor. Najviše mami i tati. Ja ipak gledam drugačijim očima na sve. Ja sam samo dijete..
kiss
Post je objavljen 17.08.2007. u 01:03 sati.